RAZGOVOR S NIKŠOM ETEROVIĆEM: „Deziluzioniram kulise…, a nakupi se kulisa kroz godine“

„Junake našeg doba“ započinjem s osobom koju smatram svojim posuđenim ocem. Poseban je to lik, znaju svi koji su ga imali priliku upoznati. Iznimno mi je žao onih koji tu priliku ne mogu imati.

Nikša Eterović profesor je kojeg ćete vidjeti da se baca po podu, penje po stolovima, u žaru predavanja povisuje ton, a onda šuti, sluša i promatra. I sve to na jedan pomno osmišljen i duboko metaforički način. Zna on zašto to radi. Osoba koja svoja jutra započinje jazz glazbom i vodi u kaosu miran obiteljski život, a svojim djelovanjem malo pomalo pomiče planine. Za primjer, zahvaljujući njemu, jedna je djevojka dobila priliku obrazovati se, postati glumica i plesačica u Velikoj Britaniji. Osmislio je niz društveno angažiranih performansa sa studentima. Zahvaljujući njemu i suradnji na njegovoj knjizi „Kako je pitanje postalo odgovor“, dobila sam priliku istražiti mogu li „započeti“ svoj život u Portugalu. Najvažniji cilj njegova djelovanja je otvoriti vrata svijeta za mlade osobe, potaknuti ih da provjetre umove i dati im dodatni vjetar u leđa. Znate one filmske scenarije kada student ima priliku pobliže upoznati svog profesora, njegovu obitelj i kada pomislite da je to nešto što se događa samo u filmovima? Život je predivan u svojoj nepredvidivosti i zbilja piše nevjerojatne priče. Nakon demonstratore koju sam odradila na Odjelu za psihologiju Sveučilišta u Zadru, postala sam suradnica Eterovića i njegove ljupke supruge Julie Soubbotine u njihovoj kreativnoj organizaciji nazvanoj Yellow-Fish. Zahvaljujući tome, pozvali su me u Berlin, potpuno očaravajući grad u kojem žive. Sloboda koju daju svojim kćerima, da budu ono tko žele biti u tom trenutku, za mene je bila frapirajuća. Prikazali su mi sve ono što je Berlin bio i ono što je trenutno, a ja vama u ovom intervjuu želim prikazati kako Eterović razmišlja i tko je on zapravo. Širok je dijapazon onoga što sve radi, ovaj kazališni redatelj i filozof, autor je knjiga prevedenih na mnoge svjetske jezike, fakultetski je profesor, provodi art terapiju i radi kao life coach…, a ostatak o njegovom životu trenutno, o spavanju na ulici, vremenu provedenom u Nepalu, indijskoj filozofiji i ostalome, ispričat će vam on sam.

Profesore Eteroviću, „žulja“ li Vas što trenutno?

Pa baš i ne. Spoznajem putovanja bez da putujem prijevoznim sredstvima; ponekad mislim kako živim intenzivnije od uobičajenog.

Na koji se način očituje ta intenzivnost?

Primjerice, oslobođeno je vrijeme koje sam morao izdvojiti za putovanja do mjesta radnog zadatka i natrag, pa mi je omogućeno više različitih sadržaja posložiti u okviru dnevnih radnih aktiviteta. Više vremena izdvajam za čitanje novog i od mene ne pročitanog; za učenje u dijalogu engleskog s mojom nastavnicom, inače književnicom iz Johannesburga. Čak smo se upustili u rad na knjizi o diskriminaciji, pratim njezino stvaranje kao prvi čitatelj-savjetnik. Razgovaramo puno o brutalno vidljivoj i perverzno skrivenoj diskriminaciji po raznim pitanjima, miješaju se događaji svakodnevice i fantazije. Imam nešto više klijenata u online savjetovanju kao life coach. Pišem svakodnevno; radim sa studenticama i studentima na daljinu, sudjelujem u životu svoje obitelji na blizinu i intenzivno; učim od dvojice autista koje pratim iz interesa i s namjerom…

Već godinama živite na relaciji Berlin-Zadar. Gdje se trenutno nalazite i na čemu još sve radite?

Kod kuće – u Berlinu. Lakše bi mi bilo odgovoriti što ne radim. Ipak, izdvojit ću meni tri bitne radnje: u mikrokozmosu moje obitelji razmišljam o kvalitetama naših međuodnosa i onih s drugima, pišem knjigu „Osjećaj goluba, filozofija autizma autizam filozofije“i predajem ili, kako to radije opisujem, potičem ljude na spoznaju vlastitosti kreacijom

Na koji je način na Vas utjecala pojava COVID-a i jeste li opsovali neku od mjera, što onih u Njemačkoj, što ovih u Hrvatskoj?

Objavio sam dvije nove knjige: „Filozofija stiha Apoteke poezije“ i u koautorstvu s Karlom Shüher-Njegrić „Koje je boje zrak“. Dvije prije napisane izašle su na njemačkom, a „Koliko je stvarna stvarnost“ tiskana je na njemačkom, francuskom, španjolskom, portugalskom, talijanskom, nizozemskom, poljskom i engleskom jeziku. Pišem novu…
Rijetko psujem, mjere ovdje doživljavam kao razložne i potrebne i poticajne za nove spoznaje, mjere u Hrvatskoj nisam doživio. Jasno mi je da je sada ovo nešto novo nepoznato i da nema povratka na staro. S time nemam nikakvih problema jer naučih znatiželjno ustrajno živjeti sada u novom nepoznatom
.

Što ste novog spoznali u posljednjih godinu dana, osim da nema povratka na staro?

Sve mi je jasniji i opipljiviji element prolaznosti, nepotrebnost očekivanja ma u kojem smjeru i upitnost planiranja. Živim nošen vjetrom detalja kojima sam dozvolio da me iznenađuju. Osjećam se „sadašnjiji“ u sadašnjosti i pokretljiviji u pokretljivosti koja nije opterećena namjerom. Živim. Šetam psa Lolu uz jezero i šumom tu gdje stanujemo, deziluzioniram kulise…, a nakupi se kulisa kroz godine.

U posljednje vrijeme mnogo je javnosti poznatih ljudi otišlo. Mira Furlan, Đorđe Balašević, Milan Bandić… Čije su Vas odlasci dotakli?

Mira je bila moja Medeja, a ja njezin Jazon u drugom semestru glume na Akademiji u Zagrebu, bili smo u istoj klasi. Veliki gubitak je to, ne samo zbog njezinih glumačkih dostignuća, već prije svega Mira je bila čovjek u čijem su srcu svi ljudi imali mjesta, sasvim otvorenih svjetonazora, krasna osoba. Đorđe je jedan koji je opjevao ove prostore i ja volim njegove pjesme i njegove poruke. Ovaj zadnji navedeni je „pobjegao“, volio bih da je poživio, da mu se sudilo, da je kaznu izdržao, pa onda otišao. Ovako je sve to prevara kao što je i njegovo vladanje Zagrebom bila prevara. Ima i drugih kojih više nema…

Kako biste voljeli Vi biti zapamćeni?

Evo opet detalj, novi detalj… Nikada nisam o tome razmišljao. Ne radim ništa da bi me se upamtilo; poštujem potrebu izraza iz moje duboke i zahtjevne cjeline raspuklina i ustrajem.

Foto: Privatni arhiv, Eterović i supruga Julia 2003. godine

Što za Vas predstavlja Berlin u nekoliko riječi? Što biste preporučili svojim studentima da pogledaju/okuse/pomirišu dok su u Berlinu, a što ne biste?

Ja ovdje živim pravo na različitost, vlastitost i ostvarenje slobode. Sloboda je odgovornost. Svojim studentima bih preporučio… Stići u Berlin s vrlo malo novaca, tek toliko da se preživjeti može tjedan dana, pa da ostanu barem tri mjeseca, o svom trošku. Znači: tražiti i naći poslove da se može održati na površini i onda dalje znatiželjno otkrivati. Već tada bi naučili ono za što im u Hrvatskoj treba jako dugo vremena – naučili bi da im ne treba ono „čija si, čiji si i kojoj grupi pripadaš, koje si vjere“ i druge bedastoće da bi radili, snalazili bi se, a ako znaju jezik ili ga nauče da mogu napredovati, u toku niti jedne godine u poslu, u izboru posla, u zaradi će napredovati… O čemu u Hrvatskoj ne mogu ni sanjati, bez svih tih odvratnih podupirača. Ni izgled, ni spol, ni godine, ni nacionalnost, ni pripadništvo ovome ili onome ne igraju nikakvu ulogu. Pitanje je hoćeš li raditi, znaš li raditi to što ti je povjereno i radiš li odgovorno, ustrajno. Znanje primijenjeno u praksi je odlučujuće. Ako žele u svojoj struci raditi za visoke domete potrebna je izvrsnost, kreativnost…, pa neka to najprije dožive.
Što se turističkih razglednica tiče, neka posjete prostore sjećanja i upozorenja (koji ne ostaju razglednice već posjetitelju pod kožu ulaze) na nacističke zločine i fašizam ne samo u Njemačkoj, neka pogledaju koji su toponimi na karti zločina iz njihove zemlje s podacima o ubijenima uneseni i tko je za njih odgovoran, tko je potpisivao istrebljenja… Možda će kada se (ako se) vrate kući, moći ako ne procijeniti, onda osjetiti ono što se trenutno tamo jako dobro radi tj. gotovo jedino novo što se radi – mijenja se prošlost.
Neka otiđu na groblja, neka posjete filharmoniju, neko kazalište, neku izložbu… Neka budu dobrohotni i otvoreni, znatiželjni za sve što vide, čuju, dožive. Redatelj Tarkovski je u jednom svom intervjuu rekao: „Na svojim putovanjima ne skupljati razglednice, već doprinositi gradnji vlastite kuće“. Neka izgrađuje svatko svoju vlastitost.

S obzirom na Vaš netipični, a opet izrazito zanimljiv dugogodišnji rad sa studentima i mladima, smatram Vas kompetentnim da odgovorite na sljedeće pitanje. Možete li usporediti, kakvi su mladi ljudi u Hrvatskoj, a kakvi u Njemačkoj?

U jednoj dimenziji je velika razlika kada je većina u pitanju – u Hrvatskoj su mladi upravljani daljinskim upravljačima, a ovdje su mladi sebi okrenuti i slobodni u mogućnostima i u izboru.

Za jednu od svojih predstava, kako biste zaista osjetili kako je u njihovoj koži, spavali ste na način na koji beskućnici spavaju, na cesti. Kakvo je to bilo iskustvo i na koji način Vas oblikuju takva iskustva kao osobu?

Nisam valjda trebao raditi teoretski predstavu o beskućništvu i s beskućnicima… Ili se ne baviti takvim temama ili ako ih izaberem, osjetiti ih što je više moguće. Da, oblikuju me ovakva iskustva – sve manje sam razmažen u ovom ili onom pogledu i sve sam bliže najrazličitijim drugima i drugačijima. Sretnim se osjećam u izazovima različitih i različitosti.

Po Vašem mišljenju, ima li dosta razmaženosti u zapadnom svijetu?

U mnogočemu su dostignuti standardi koje je većini problem napustiti. Ima tu i puno nepotrebnog, dijelom štetnog, ali ljudima se najteže odviknuti svojih navika.

Neko ste vrijeme bili i u Nepalu, možete li reći nešto više o vremenu provedenome tamo?

Na Festivalu svjetskog kazališta, 2010. u Kathmanduu, tri moje predstave iz ciklusa „James Joyce“ prigrabile su sve moguće nagrade: „Zutscher“, „Lucia Joyce – la macchina della famiglia“ i „Dubliners“. Za mene je bilo sasvim iznenađujuće da ti ljudi tamo razumiju i da su prigrlili moj način razmišljanja u kreaciji tih predstava. Dobio sam niz poziva za radionice i u Nepalu, i Indiji…, koje još nisam realizirao. Mislim da od tih prostora više ne mogu pobjeći. Želim odmah nakon pandemije za Indiju. Planiran put 2020. spriječila je korona.
Iako je Indija zemlja s najvećim brojem siromašnih na svijetu, želim osjetiti uključivost svih različitosti o kojoj mnogi ljudi različitih zvanja i godina pričaju. I Tin Ujević je stigao do tih planeta misli, Vesna Krmpotić živjela i prenosila doživljeno i spoznato, Arthur Schopenhauer za Upanišade kaže da je to za njega najinspirativnija literatura…

Kada smo kod Indije, jedan od Vaših kolegija zove se „Uvod u indijsku filozofiju“. Ovo djeluje zanimljivo. Čime se sve bavite na tom kolegiju?

Nastavu sam organizirao kao radionicu u koju donosimo svoje teme i alate u slici, zvuku, riječima iz bogatstva indijske filozofije. Mnogo je toga neusporedivo s našim zapadnim mišljenjima i življenjima, ali ima i nešto malo dodirnih točaka… Ta uključivost u svemu nešto je što mi se čini odista zanimljivim i možda za nas poučnim. Krenuli smo sa citatom o kraju života: „Ti si besmrtan, reče Smrt…“, pa da vidimo kakva je ta naša besmrtnost 

Koji su najupečatljiviji trenuci koje ste doživjeli u radu s ljudima?

Svaki sljedeći, svaki novi… Smionije ulazim u dijaloge, u suodnos, a zanimljivosti su inspirativne u ljudima u svakom novom susretu… Kretanje!

Ali, dajte nam barem jedan životni događaj koji je na Vas djelovao inspirativno.  

Svi smo imali razne nastavnike tijekom školovanja. Volio sam predmet Hrvatski jezik i pismene zadaće, dobro sam ih pisao, iako sam često upozoravan da nisam pisao ono što je traženo. Mirja Dvornik je u moj školski život „iskrsla“ u dva zadnja razreda osnovne škole. Bila je moja nastavnica, koja nam je zadala završnu ispitnu zadaću, teme se više ne sjećam, da napišemo sastav – priču od jedne do dvije stranice. Ja sam napisao pjesmu(!) jer mi se tako tada htjelo, bio sam inspiriran, vjerovao sam da ću rad morati ponoviti i napisati sastav, a ono čudo. Nastavnica mi nije rekla da sam promašio zadatak, pohvalila me pred svima i dala „peju“! Bilo je tih mojih sretnih trenutaka i s učiteljicom u nižim razredima – Milkom Staničić koja je podržavala moju znatiželju, pa onda još kod Koste Spaića… Imao sam sreću da su čak troje ljudi u mom školovanju vidjeli đake kao osobe, a ne konzerve koje moraju odgovarati na njihova više-manje prepisana, dosadna pitanja.

Koji je Vaš životni moto? Imate li možda kakav citat koji Vas pokreće?

Još sam mlad da bih znao koji je moj moto. U svakom slučaju – znatiželjno, spretno i ustrajno u novo nepoznato.

Gdje se nalazi Vaš „centar“ u kaosu života?

Ja ne znam o kojem je kaosu riječ. Onom vječnom, inspirativnom, koji pokreće. Uživam sređivati kaos – uživam u radnjama za koje znam da se ne mogu dovršiti. I da i ne trebaju da se završe. Živio Kaos – svijet bezbrojnih cjelova, poljubaca.
Moj centar bio bi u pupku, pa ono raširen poput Vitruvijevog čovjeka, veselim se vjetru.

Da sam ja Netko…

potaknuo bih svakoga da, vjerujući u sebe, aktivno sa svima (su)kreira suživot uključivih različitosti, ma gdje se i ma na koliko dugo zatekao…

Nedavne objave:

Sestre Una i Ena svojim radionicama svjesnog jedenja „Mind Food” mijenjaju percepciju prehrambenih navika modernog čovjeka

Zamislite da ste u prirodi, nalazite se za predivno uređenim stolom, sjedite na zemlji, u neposrednoj blizini čujete ptičice, netko vam stavlja povez na...

Sudar mikrosvemira – Svijete, odabrala sam da te volim, iako mi se često baš gadiš

Meni je u mom mikrosvemiru superiška. No, svakodnevno se taj mikrosvemir susretne s drugim mikrosvemirima. Nerijetko se sudare, a znate kako to biva sa...

RAZGOVOR S ASTROLOGOM URANOVIM DJETETOM ILITIGA KBZ-om: „Brzo mi je postalo naporno objašnjavati da astrologija nije ćiribu ćiriba, pa sam počeo lagati da radim...

Sve vam je počelo dok sam bila tamo negdje u nižim razredima osnovne škole. U sklopu jednog Večernjaka poklonili su tablicu s izračunom podznaka,...