Varamo se kada mislimo da jedino slabost treba podršku. Snaga je treba mnogo više.
– Sophie Swetchine
Ispunjuje me činjenica da se sve više govori o mentalnom zdravlju. Iako, nelogičnim smatram da se tek u posljednjih (ako) nekoliko godina, više pažnje posvećuje upravo toj temi. Zašto bi mentalno zdravlje bilo tabu, ako fizičko to već od davnina nije? Nije li mozak dio tijela, baš kao i glava u kojoj se nalazi? Da, pomalo glupo pitanje, mogli biste pomisliti, ali nije li glupo, čak i tužno da se mentalno zdravlje zanemaruje? Sjećam se jedne sasvim random situacije (u tom sam se životnom razdoblju počela više zanimati za ljudsku percpeciju mentalnog zdravlja) u kojoj mi se upalila lampica, odnosno, počeo se u meni buditi bunt vezan uz stigmatiziranje ove teme. Sjedila sam u ambulanti čekajući red za vađenje krvi, a nedaleko mene jedan je stariji gospodin pričao s mlađim bračnim parom. Govorio im je o tome da ima problem sa srcem i visokim tlakom, a prilično je samopouzdano istaknuo da pije tablete već godinama. Oni su ga sućutljivo gledali. Tada sam pomislila bi li ga sućutljivo gledali i da kaže kako pije tablete jer u suprotnom ima, primjerice, halucinacije i suicidalne misli. I da to kaže samopouzdano. Bi li se lagano odmakli od njega? Još jedno pitanje – zašto bi se ljudi koji imaju poteškoća s mentalnim zdravljem smatrali da su si sami krivi za to gdje su „dospjeli“, a s druge strane oni koji imaju probleme sa srcem, da su ih životne okolnosti dovele do toga da završe na tabletama? Nije li to (pritom ne mislim da su to ista stanja) „isto sranje, drugo pakovanje“? I zašto nam je „pakovanje“ toliko važno?
Kraj je svibnja, mjeseca mentalnog zdravlja. Hoćemo li o svom psihičkom zdravlju misliti i u kolovozu dok budemo pijuckali Mojito, u listopadu kada budemo zatrpani obvezama, u prosincu kada se budemo trpali kolačima ili u travnju kada nas „opali“ proljeće? Zašto mjesec mentalnog zdravlja ne bi bio svaki mjesec? Naravno, kao i fizičkog i duhovnog zdravlja?
Kao što možete iščitati, imam previše pitanja (a kada ih nemam?), i retoričkih i neretoričkih. Da ne bi ostalo sve na pitanjima, za ovaj sam tekst kontaktirala stručnjake. Preciznije, javila sam se riječkom „Sve je OK“, online psihološkom savjetovalištu za mlade. Ovakvih predivnih, uz to i volonterskih projekata, ima sve više, a u njima sudjeluju stručnjaci s dugogodišnjim radnim iskustvom. Moja je sugovornica bila Nataša Jelenić Herega, specijalistica psihološkog savjetovanja i u Europskom udruženju za bihevioralno-kognitivne terapije akreditirana bihevioralno-kognitivna terapeutkinja, s 27 godina radnog iskustva.
S vremena na vrijeme, dogode se dani kada se ne osjećamo dobro, umorni smo, potišteni, nakupljeni stres nas zatvara od svijeta, teže prolazimo kroz neka izazovnija razdoblja. I to je sastavni dio života. „Nije ti život pjesma Havaja“, kaže naziv filma Dane Budisavljević i zapravo sumira što sam htjela napisati. Pitala sam Natašu što napraviti kada se u nekom kraćem razdoblju, od nekoliko dana, ne osjećamo dobro, a njen me odgovor podsjetio na ono što tu i tamo znam zaboraviti: „Emocije su sastavni dio našeg života i našeg svakodnevnog iskustva. Pa opet, kada nismo sretni, mislimo da s nama nešto ne valja. Čak i u ovom vašem pitanju „što napraviti kada se ne osjećamo dobro“ prisutno je očekivanje da s tim u vezi nešto trebamo napraviti i riješiti se bilo kakve neugode. Upravo u tome često leži problem, jer nastojanjima da promijenimo emocije mi ulazimo u začarani krug negativnih reakcija na emocije te tada normalne promjene u raspoloženju postaju neprihvatljive, neželjene, problematične.
Emocije odražavaju stanje našeg tijela i duha, i kao takve nisu problem koji trebamo riješiti. Možemo ih samo osjetiti i prihvatiti njihovo postojanje, kao i činjenicu da su svi ljudi ponekad tjeskobni, tužni, bezvoljni, umorni…., da je to sasvim normalno i prolazno. Faze sniženog raspoloženja nakon nekog vremena jednostavno prođu, raspoloženje se popravlja i osobe nastavljaju živjeti svojim normalnim životom, bogatije za neke spoznaje o sebi.
Istaknula je i kako osjećaji poput tuge, potištenosti, bezvolje, zabrinutosti, ljutnje nisu negativni, kako ih se najčešće opisuje. „Naprotiv, oni imaju svoju funkciju i pomažu nam otkriti naše potrebe te usmjeriti našu aktivnost prema onome što nam treba.“
Tuga primjerice prati životne gubitke – kada gubimo ili osjećamo da gubimo ono što nam je važno (osobu, vezu, socijalni status, ideju o sebi, mogućnosti, dostojanstvo….). U takvim situacijama ljudi mnogo razmišljaju o trenutnom gubitku, povlače se iz socijalnog okruženja, općenito su manje aktivni i rjeđe se uključuju u ugodne i zabavne aktivnosti. Tuga im pomaže da se privremeno povuku iz uobičajenog dnevnog ritma i posvete razmišljanju o trenutno važnim stvarima, primjerice o sebi, odnosima s drugim ljudima ili o svojim životnim prioritetima te da se prilagode promjenama. Anksioznost se javlja kada smo suočeni s nekom stvarnom ili zamišljenom prijetnjom. Mišići tada postaju napeti, ubrzavaju se otkucaji srca i disanje, um postaje oprezniji i usredotočen na izvore opasnosti i sve to priprema naše tijelo na reakciju borbe ili bijega koja nam pomaže preživjeti.
Opet, mogu postojati razdoblja u kojima se dulje vrijeme ne osjećamo dobro ni stabilno. Kaže terapeutkinja Jelenić Herega kako upravo duljina trajanja nekih simptoma koji nisu povezani s objektivnim životnim okolnostima, smanjena funkcionalnost na poslu ili u obitelji, poremećaji spavanja ili apetita, kao i subjektivno nezadovoljstvo takvim stanjem, ukazuje na mogući ozbiljniji psihološki problem. Ističe kako je tada svakako preporučljivo zatražiti pomoć stručne osobe, psihologa ili psihijatra.
Potražiti stručnu pomoć nije znak slabosti već zrelosti. Kako naši simptomi predstavljaju začarane krugove koji se uvijek iznova aktiviraju, dobro je uključiti se u tretman, kako se ti obrasci ne bi učvrstili i kako ne bismo s vremenom postali kompetentni baš u onome što nam stvara problem.
A kako sve možemo njegovati vlastito mentalno zdravlje? Terapeutkinja kaže da postoje različiti i brojni načini kako možemo brinuti o sebi i na taj način doprinijeti svojem fizičkom, mentalnom i emocionalnom zdravlju. „Nema idealne strategije! Dobro je koristiti ono što je za tu osobu efikasno i što dovodi do promjene.“
Izdvojila je nekoliko najčešćih prijedloga. Prvi je planiranje vremena i preslagivanje aktivnosti kako bi se POVEĆAO udio onih koje SMANJUJU stres naspram onih koje ga povećavaju. Tvrdi da neka istraživanja pokazuju da uvođenje dnevnih aktivnosti koje nam pričinjavaju zadovoljstvo ima veći pozitivan utjecaj od eliminacije onih koje uzrokuju stres. A koje bi to ugodne aktivnosti mogle biti?
Odvojiti vrijeme za rekreaciju, eliminirati nepotrebne poslove i zamijeniti ih zanimljivim aktivnostima, pozvati prijatelje na kavu, napraviti izlet, pogledati fotografije iz obiteljskog albuma, pogledati dobar film ili pročitati knjigu, otići na neko događanje poput koncerta ili u kazalište, slušati glazbu, plesati, baviti se kreativnim aktivnostima, sportom ili laganim šetnjama, meditacijom.
Uz ugodne aktivnosti, navela je važnost odmora i opuštanja od nekoliko sati ili dana tjedno, bez potrebe da se išta radi. „Važno je zadržati i osigurati ritam spavanja koji omogućava dovoljno sna. Za opuštanje su najkorisnije tehnike disanja, mišićne relaksacije i kreativne vizualizacije.“
Nadodala je kako se vježbama disanja može ublažiti mišićna i psihička napetost, smanjiti krvni pritisak, šećer u krvi i kolesterol. „Pravilnim disanjem osoba nauči upravljati napetošću tako da ona postane podnošljiva.“
Mišićna relaksacija tehnika je progresivnog opuštanja u kojoj se tijelo podijeli u niz velikih mišićnih skupina pa se svaka od njih naizmjenično napinje i opušta. Izmjenjivanjem stanja napetosti i opuštenosti osobe uče razlikovati ta dva stanja i postati svjesniji onih dijelova tijela koji su naročito napeti. To omogućava osobi da zamijeti prve znakove anksioznosti, što je neobično važno za opuštanje – anksioznost se može najlakše kontrolirati ako se s opuštanjem počne prije nego što anksioznost dosegne vrhunac. Progresivna mišićna relaksacija traje oko 15 do 20 minuta. Potrebno ju je učiti i uvježbavati, najbolje uz pomoć stručne osobe, kako ne bi prvi samostalni pokušaji rezultirali prebrzim odustajanjem. Kad se tehnika usvoji moguće ju je modificirati prema osobnim potrebama i time se vrijeme njezinog provođenja znatno smanjuje.
Od izdvojenog tu je i kreativna vizualizacija, pri kojoj se zatvore oči i pogled se usmjeri u jednu točku, disanje se uspori, a osoba zamišlja određene ugodne scene, primjerice zamišlja stres kao santu leda koja se polako topi. Osoba može i sama zamisliti sadržaj koji joj najviše odgovara – boravak uz more ili u prirodi, šetanje, zamišljanje ugodnih mirisa i zvukova. Također, slušanje klasične glazbe, joga, meditacija, autogeni trening, sve su to tehnike vrlo učinkovite u smanjenju doživljaja stresa. Pozitivna reinterpretacija još je jedna od tehnika koju je moja sugovornica izdvojila. To je misaona strategija koja se usmjerava na promjenu svog tumačenja događaja i doživljavanja stvari na način koji nas ne ugrožava. Pojednostavljeno rečeno, to je učenje pozitivnog mišljenja, jer neki ljudi imaju prirodan smisao doživljavati stvari na optimističniji način, dok svi ostali mogu taj način naučiti. Fizičke aktivnosti izvrsna su distrakcija za negativne misli, ubrzavaju razgradnju kortizola, hormona stresa, kao i adrenalina što smanjuje stres i intenzitet reakcija na stres, a psihologinja navodi kako su posebno korisne aerobne vježbe. One poboljšavaju raspoloženje i čine nas zadovoljnijima sobom, dok je istezanje korisno kod napetosti mišića.
Osim ovih alata koje sami možemo koristiti, terapeutkinja kaže kako je okolina važan faktor emocionalnog oporavka:
Od važnih i bliskih osoba iz naše okoline (roditelja, prijatelja, partnera, kolega) može se tražiti emocionalna podrška (moralna potpora, razumijevanje, empatija) i „instrumentalna“ pomoć odnosno konkretan savjet, informacija u vezi problema ili neki drugi oblik konkretne akcije. Mnogi ljudi ne vole tražiti pomoć, bilo zbog vlastite neugode i srama ili zbog toga što ne žele opterećivati druge. Korisno je znati da, iako je moguće da druge time stvarno opteretite, ipak im dajete priliku da pružajući podršku drugome dobiju nešto za sebe – predivan osjećaj da mogu pomoći, da su korisni i važni, što pomaže i njihovom rastu i razvoju.
Jelenić Herega ističe kako briga o sebi i svom zdravlju zahtijeva disciplinu, predanost, redovito prakticiranje i odlučnost da ćemo najveću brigu o sebi voditi baš onda kada za to „nemamo“ vremena – jer nam je tada najpotrebnija!
Stavimo svoje zdravlje na prvo mjesto i nemojmo se ustručavati potražiti pomoć ako i kada nam je potrebna! Dosta je bilo tabua i iskrivljenog razmišljanja o čovjekovoj psihi. Tako smo krhka bića… Zube ćemo četkati nekoliko puta dnevno, koristiti sredstva za izbjeljivanje, okrhnuti zub ići brže-bolje popraviti kod zubara. Nemojmo zaboraviti na unutarnji svijet, jer ne njegujući se iznutra, možda trud oko zubiju i osmijeha nećemo smoći snage pokazivati.
