Primijetila sam da je netko ušao iza mene u knjižnicu, i dok sam namještala masku na licu i popravljala kosu od silovitih naleta bure, pomalo me nerviralo što je netko iza mene u uskom ulazu. Ali, ovih me dana sve pomalo nervira, “biće” da je od vremena. Produžila sam do police s knjigama koje me zanimaju i pogledala tko je to tako tiho čekao iza mene da uđem.
Došao je do knjižničarke koja je tuckala po svojoj tipkovnici i zamolio je, navevši ime i prezime, ako bi mogla pozvati drugu djelatnicu. Pomalo zbunjeno, knjižničarka mu je pokušala objasniti da je njena kolegica na marendi, ali gospodin je uljudno inzistirao. Kao da je znao kada je otprilike marenda. Dignula se, prošla uz mene, otišla u stražnji dio knjižnice i krenula zazivati traženu gospodičnu.
Gospodična izlazi, gledajući širom otvorenih očiju gospodina i upućujući mu jedan predugački: “Što je bilo?!”. Djelovala je pomalo trigerirano njegovim dolaskom, a i tada je postalo jasno da se radi o članu obitelji, rekla bih – djedu.
Gospodin je šutke iz manje torbe za hranu izvukao kutiju punu domaćih kolača. “Izvoli”, kaže.
I prijatelji moji, ovo vam ja zovem ljubavlju.
_____________________________________
Mlako je primila kolače i promrmljala nešto poput “Jela sam već!”, pozdravili su se, a onda mu je ipak, možda i gricnuvši se za usnu, glasno zahvalila. Promijenio je izraz lica (primijetilo se u kutevima očiju da se smiješka ispod maske) i ponizno-zadovoljno izašao iz knjižnice.
Čovjek koji nije ni Bolt ni Wolt ni Glovo. Čovjek kojeg sam nazvala Ljubav.
