INSPIRATIVNI TEKST MISLAVA GLEICHA: „Proučavao sam naklade, okretao telefonske brojeve, slao mailove. Vjerovao sam u svoje tekstove“

Postoje ti neki mladi ljudi, za koje se možda ne zna još dovoljno, a oni ne da rasturaju, već dooobrano izlaze iz granica ove naše male zemljice.

Jedan od tih mladih ljudi, svakako je Mislav Gleich. Dečko od svega 25 godina, iza sebe ima napisana četiri romana – „Nikolay Vasilevsky“, „Samostan Craven Hill“, „Beskrajno ljeto: smaknuće Brandona Brycea“, „Velika nevolja oca Dickersona: priča iz Colorada“ (koji je izašao nedavno), kao i pripovijetku pod nazivom „Bizarna smrt časne Antonije“. Već po nazivima djela, da se zaključiti da je žanrovski orijentiran na kriminalistiku, kao i trilere, a prostorno na američko područje, što je zapravo i sasvim logično kada odrastaš pod utjecajem američke (ali i engleske) filmografije, glazbe i književnosti. Mislav je ujedno i najmlađi član Društva hrvatskih književnika, a osim što je napisao toliko djela, studirao je anglistiku i komparativnu književnost, stvara glazbu i kaže da mu „mozak radi sto na sat“. 🙂

S njim nisam htjela imati „klasičan intervju“, jer on ni po čemu nije „klasičan“, već sam ga upitala da napiše poruku svim ljudima, ne isključivo samo mladima, onima kojim se možda čini da je pisanje u Hrvatskoj Sizifov posao ili možda da ono što rade nije dovoljno prepoznato. Svoj je motivacijski tekst nazvao: „Temelj za uspjeh“, a ja vam želim ugodno čitanje. 🙂

Nedavno, prekapajući po prastarim predmetima zametnutim u zakutcima vlastite sobe, zatekao sam se kako u ruci držim spomenar iz osnovne škole. Unutra su moji brojni prijatelji nadrljali svoje šarolike odgovore, ali dvije stranice bile su išarane onim mojima. Pošto sam ih pročitao, osjećao sam se podijeljeno: s jedne strane bio sam iznenađen, s druge nisam ni najmanje. Naime, 10. ožujka 2007. godine, sa svojih 9 godina, u redak HOBI napisao sam „sviranje, snimanje [filmova] i pisanje knjige“, u NAJDRAŽI PREDMET „hrvatski“, u NAJDRAŽI PISAC „J. K. Rowling“, a iza pitanja ŠTO ŽELIŠ POSTATI na prvom su mjestu osvanula zanimanja „glazbenik“ i, tko bi rekao, „pisac“.

U gotovo svakom intervjuu koji dajem dočekuje me ono besmrtno pitanje koje glasi više-manje ovako: „Kad si odlučio da se želiš baviti pisanjem?“ Kad me ono zaskoči, izverglam već napamet naučen odgovor, onaj da nije bilo nekog jedinstvenog trenutka, već me poriv za pričanjem priča hvatao otkako znam za sebe. Kako čovjek na takva pitanja počne robotski ponavljati istovjetne odgovore, koji pritom poprimaju život za sebe, neminovno se s vremenom zapita jesu li oni i dalje savršena preslika istine, ili su se u svojoj zvučnosti donekle udaljili od nje. Susret sa spomenarom podsjetio me, na nepobitan način, da iznosim čistu istinu kad u intervjuima tvrdim da sam baš oduvijek htio pisati. Da, pisanje je odmalena bilo dio mene.


Foto: Privatni arhiv

U Hrvatskoj postoji još bezbroj vas koji su, poput mene, u spomenare u djetinjstvu bilježili da im je hrvatski omiljeni predmet, da žele objaviti knjigu, da će u budućnosti biti pisci. Možda u vama još uvijek tinja neka potisnuta strast prema pisanju, premda ste sad već tinejdžeri u srednjoj školi, ili možda pohađate predavanja na fakultetu, ili pak muku mučite sa stalnim poslom i brakom; gdje god bili, što god činili, vaš san ostaje neostvaren – sve što osjećate jest obeshrabrenost. Možda zbog naizgled deprimantnog stanja naše književne scene, možda zbog straha, možda zbog čega trećeg.

Često me pitaju koju bih poruku volio prenijeti vama koji biste htjeli pisati, pogotovo mlađima. I tad, kao i ranije, iznosim robotski odgovor koji se možda na prvu neće činiti inspirativnim, ali je kamen temeljac za bilo kakav uspjeh u životu, uključujući i onaj koji podrazumijeva objava romana. Znam, znam, radi se o velikom klišeju, možda i najvećem, no zadržao se u društvu s razlogom. Jeste li spremni? Klišej glasi: vjerujte u sebe.

Godine 2017., puno desetljeće nakon što sam u spomenar zabilježio da želim biti pisac, sad već studirajući komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu, krenuo sam s pisanjem jedne nove knjige, premda sam već imao solidan broj gotovih neobjavljenih rukopisa. Međutim, kako su se neobjavljeni rukopisi gomilali, usporedno s drugim osobnim problemima, digao sam ruke od pisanja na polovini knjige, izgubivši motivaciju. Toga ljeta bio sam shrvan. Moj dugo očekivani plan da objavim kakvu knjigu obio mi se o glavu. Pronalazak izdavača činio se nemoguć. No, onaj neki dašak vjere koji me srećom pratio – u tandemu s dobrodošlim prkosom – poticao me da usprkos svemu ne odustajem. Čak i ako sam izgubio motivaciju za onu polovično napisanu knjigu, to nije značilo da ne mogu napisati novu, neku bolju, i da se ne mogu još više potruditi da se moji stariji rukopisi objave.

Te jeseni, ponovno sam pisao roman. Vjerojatno nikad nisam toliko uživao u pisanju koliko sam uživao tad. Istovremeno, dok sam ponovno pronalazio ljepotu u samom stvaranju, nisam zapostavio svoje neobjavljene rukopise. Proučavao sam naklade, okretao telefonske brojeve, slao mailove. Vjerovao sam u svoje tekstove.

I napokon, uz malo sreće, dobio sam čak nekoliko ponuda za objavu. Na kraju je prevagnula određena naklada koja je odonda objavila moja prva dva romana. U trenutku objave, sav moj rad i trud poprimio je veći smisao. Ništa nije bilo uzalud. Imao sam vlastite knjige u rukama. Dakle, kad me ubuduće na intervjuima pitaju imam li koji savjet za druge, govoreći iz iskustva, uvijek ću izjaviti isto: vjerujte. Vjerujte da vaš rad vrijedi, vjerujte da ćete u budućnosti pisati i puno bolje, vjerujte da nijedna izgubljena bitka ne znači poraz. Vjerujte u sebe.

Ako ste i vi kao klinac u spomenar upisali da želite biti pisac – ili možda nešto slično – a u međuvremenu ste taj san odbacili kao nešto nemoguće, možda ne bi bilo naodmet dati tom snu još jednu priliku. Hej, mene je vjera ponijela donekle daleko – zašto ne bi mogla i vas?

Nedavne objave:

Sestre Una i Ena svojim radionicama svjesnog jedenja „Mind Food” mijenjaju percepciju prehrambenih navika modernog čovjeka

Zamislite da ste u prirodi, nalazite se za predivno uređenim stolom, sjedite na zemlji, u neposrednoj blizini čujete ptičice, netko vam stavlja povez na...

Sudar mikrosvemira – Svijete, odabrala sam da te volim, iako mi se često baš gadiš

Meni je u mom mikrosvemiru superiška. No, svakodnevno se taj mikrosvemir susretne s drugim mikrosvemirima. Nerijetko se sudare, a znate kako to biva sa...

RAZGOVOR S ASTROLOGOM URANOVIM DJETETOM ILITIGA KBZ-om: „Brzo mi je postalo naporno objašnjavati da astrologija nije ćiribu ćiriba, pa sam počeo lagati da radim...

Sve vam je počelo dok sam bila tamo negdje u nižim razredima osnovne škole. U sklopu jednog Večernjaka poklonili su tablicu s izračunom podznaka,...