Moja je baka jednom godišnje, bez djeda, otišla na feštu dok je radila u dobrostojećoj kompaniji. Bio je to Osmi mart, Dan žena. Po povratku, obično bi stajala još neko vrijeme ispred vrata, jer je djed nije htio pustiti u kuću.
Proživljavam i oživljavam ovaj tekst već danima. Napokon sam našla vremena i živaca za napisati ga.
Prisustvovala sam u ponedjeljak svečanoj promociji filma „Samo kad se smijem”, kojoj su nakon prikazivanja filma nazočili i glavni glumci Tihana Lazović Trifunović i Slavko Sobin te redateljica filma Vanja Juranić, kao i koproducentica Nikolina Vučetić Zečević.
Foto: Privatni arhiv, Vanja Juranić i Slobodanka Mišković
Nakon nešto više od sat vremena gledanja, usudit ću se reći, hrvatskog remek-djela (skidam kapu Juranić i želim da film osvoji sve moguće nagrade), koje je u mom slučaju završilo grcanjem u suzama, došao je red na moderirani razgovor o filmu. Publika je imala priliku postaviti pitanja. Hrvatski film koji se ne dotiče teme Domovinskog rata (wow, wow, wow) ili nečega oko te teme, već obične hrvatske (dalmatinske) obitelji i običnog života.
Jako je dobro to što je Juranić filmom pokazala da u velikom broju ovakvih slučajeva, odgovornost nije isključivo na nasilniku. Nego i na načinu na koji je odgojen, načinu na koji se njegov otac ponašao prema njegovoj majci, na okruženju općenito, na mentalitetu, na pravosuđu, na policiji, a nažalost, i na Crkvi.
Iako je nekoliko puta navedeno kako ovo nije film o Ani Magaš, već je inspiriran njenim slučajem, dio publike htio je znati kako je ona sada. Poveo se razgovor. Čak je i Sobin, vjerojatno od treme ili u nedostatku komunikacijskih stručnjaka, u jednom trenutku rekao gospođi koja je podijelila svoje iskustvo žrtve zlostavljača, da se nada da je sada jaka i pokazao na mišiće.
Njegovo je ionako bilo da glumi u filmu, što je i napravio vanserijski. Na neki način ga razumijem, na ovoj se promociji najmanje pričalo o odgledanom filmu i njima kao fantastičnim glumcima i umjetnicima, a više o životu Ane Magaš (o kojem svi skupa znamo vrlo malo) i onome što bi se možda trebalo govoriti u nekim drugim društvenim (ne)prilikama.
Poput:
Napuhanović u prvom redu traži mikrofon. Kaže da ima jedno, usudio bi se reći, kontroverzno pitanje. Skroz nas je sve zagolicao tim elokventnim uvodom. Veli on da, gledano sa sudske strane, svatko tko je počinio ubojstvo, za to ubojstvo treba biti kažnjen i da mu nije jasno zašto su Magaš pustili na slobodu prije vremena.
Mali podsjetnik: Ana Magaš je provela 3 godine i 3 mjeseca u požeškom zatvoru, što znači da je za ubojstvo, sa sudske strane, kažnjena.
Napuhanović zaključuje kako on rješenje da se ovakvi slučajevi ne događaju (da se ne događaju ubojstva od strane žena, jelte), vidi u tome da se ženska djeca uče kako se zauzeti za sebe.
Kung-fu majstor? Life coach?
Napuhanović je fulao ceo fudbal. Oprostit ćete mi, Kospodine, jeste li vi proveli projekciju filma tipkajući na mobitelu ili spavajući u krilu žene koja je sjedila do vas? Jeste li vidjeli scenu u kojoj krkančina davi svoju ženu, a ona ne može doći do zraka? Ili možda onu kada pita majku za pomoć, a majka joj kaže da će se situacija promijeniti, samo mora biti strpljiva?
Sjedila sam na kauču u dnevnom boravku bake i djeda. Rekla bih da sam imala 14 godina. Bilo je ljeto, a djed je radio u kući na selu (to je bio samo i isključivo njegov izbor i hobi), te se vratio umoran i nervozan. Sestrična, sestra i ja smo gledale neku seriju i provodile ugodno vrijeme, što je zapravo dosta često okidač agresivaca. Krenuo je vikati, moguće da sam ga pokušala smiriti, pa mi je proparao uši izjavom kako ću postati kurvetina, kako trebam samo uzeti torbicu i otići na semafor. Ne očekujući takve riječi od vlastitog djeda, suze su samo počele kapati, grčevito sam stiskala ruku sestrične, no nisam se smjela pomaknuti s tog mjesta. U suprotnom bi doletjela papuča (jer, zaprijetio je njome), a tada sam pomislila i da bi mogao otići po Roka (remen) ako se pomaknem s mjesta. Kad je paljba završila i nešto je za njega zanimljivo započelo na televizijskom programu, dignula sam se i tresući se nazvala majku, koja je tada bila u Rijeci. Htjela sam se momentalno spakirati i doći kući.
„Ajde, izdrži još malo, ionako dolazimo po vas za 10 dana.”
Kako biste vi, Napuhanoviću, naučili tadašnju mene od 14 godina da se na neki drugi način zauzmem za sebe? Nemate vi pojma kakvih sve slučajeva ima, a nemam ni ja. Samo su Ana Magaš i njen pokojni muž znali što se događa između njih dvoje.
Mi smo na filmu vidjeli ono što se događalo između Tine i njenog nasilnog muža, Frane. Tina, koja predstavlja, kako je Napuhanović rekao – ubojicu, svaki put kada nije dobila podršku, a nije je dobila od gotovo nikoga, doživjela je malu smrt. Onda kada joj je Frane utrpao penis, životinjski je silujući, nakon što je dotrčala iz izlaska doma (zanimljivo, u filmu trči ulicom u kojoj se nalazi kuća bake i djeda), a nakon što ju je tijekom tog izlaska našao u klubu, uhvatio je za kosu, lupio joj glavom u vrata kluba, pa je iznogetao na cesti. Ili onda kada joj je svećenik rekao: „Zavjet je zavjet”, kao i onda kad su se svi pravili da je sve okej i da je sve dobro.
Napuhanoviću iz prvog reda, vaš komentar nije kontroverzan, već robotski i s totalnim nepoimanjem tematike ovakvih slučajeva. Što biste vi napravili da vas netko dvostruko jači od vas davi? A vi ste već doživjeli na stotine „malih” uboda nožem u srce?
Video: YouTube
Naslovna fotografija: IMDb
