Da je baba muško, zvala bi se Duško. Kad ono Duško – „teta u vrtiću”, kako ga mnogi od (ne)milja nazivaju. Šalu na stranu, ovaj je čovjek toliko karizmatičan da je u samo nekoliko mjeseci na društvenim mrežama okupio preko 85 tisuća ljudi. I da, Duško je odgajatelj predškolske djece koji u svojim videima savjetuje upravo o tome – kvalitetnom odgoju djece.
Iako često znam reći da jednostavno moraju postojati obvezne radionice/tečajevi prije nego što netko postane roditelj, mi ipak ne živimo u utopiji i obrazovanje za roditeljstvo ne postoji. „Snađi se, druže“ s onim što imaš, kao i s onim koliko si radio na sebi i svom znanju o odgoju. Duško ovdje dolazi u pomoć – s bogatim radnim iskustvom koje premašuje 20 godina, a jedino što trebate imati je Instagram ili TikTok profil. Vrlo se često u njegovim savjetima može izvući i nešto mudro za život, nevezano uz odgoj djece. Zanimljivo mi je bilo gledati jedan intervju s njime, u kojem je rekao kako kao odrasli često znamo odustati brzo od nečega što ne ide, a da smo kao djeca radili upravo suprotno – npr. učili kako hodati i nismo odustajali dok nismo naučili. Naravno da sam morala imati intervju s ovim čovjekom. (Sk)rolaj dalje. 🙂
U društvu u kojem se pretežno žene i dalje susreću s predrasudama u poslovnom okruženju, kako je tebi susretati se s istima iz pozicije muškarca? Što su ti pak pozitivnog takve predrasude donijele, kako si se naučio nositi s njima?
Mislim da živimo u društvu gdje muškarac ne smije govoriti o predrasudama s kojima se susreće, ili barem ne smije javno, jer ispada slabić, nemuškarac. Predrasude kao takve ne biraju spol, niti tko je generira niti protiv koga je usmjerena, one prije svega govore o promišljanju osobe koja ih ima ili izriče. Na početku karijere me to jako uzrujavalo, mislio sam da ja kao osoba ili moj rad, nismo dovoljno dobri, i zaista sam promišljao o promjeni zanimanja. Onda ti jednog dana „klikne“ da to uopće ne govori o tebi nego o osobi koja tako misli, ili koja tako govori. Sad sam prihvatio da je to samo jedna od usputnih stvari koje se događaju htio ja to ili ne… Kako se ono kaže – za dobrim konjem se prašina diže. 😉 Ne, ne smatram da sam idealan odgojitelj, imam propusta i grešaka kao i svaki čovjek, trudim se da većinu uočim i trudim se ne ponavljati ih.
Otkud si crpio snagu kad su te nazivali „pedofilom“ i ostalim pogrdnim nazivima jer si odgajatelj, da se nastaviš baviti tim poslom?
Ti komentari govore o osobi koja ih izriče, a ne o osobi prema kojoj su upućeni. Treba određena razina samokontrole i samoregulacije, ali to moraš imati u ovim uvjetima – ako se misliš nazivati profesionalcem u odgoju. Zbog tuđeg mišljenja sam rijetko mijenjao svoje, znalo se dogoditi da sam zbog tuđeg mišljenja mijenjao poslove, ako bih prosudio da to radno okruženje nije više za mene. Ništa na osobnoj razini, već na profesionalnoj.
Otkad si izazvao veliku medijsku pažnju objavljivanjem svojih poučnih videa, jesu li počele stizati poruke sadržaja poput: „Budi otac mojoj djeci“, „Napravi mi dijete“ i slično? 🙂 Napadaju li te pratiteljice, a i pratitelji sa svih strana?
Hahahaha, ajme ne, mislim da jasno komuniciram sve o čemu komuniciram. Moji profili su zaista profesionalno usmjereni. Moj privatni život volim držati upravo takvim kako se i naziva – privatnim, i nije mu mjesto u medijima. Za sada ozbiljnijih „napada“ nije bilo, a pretpostavljam da niti neće. Ako ih i bude, bože moj, iskomunicirati kulturno i otvoreno da moj profil nije date-ing site i da ga se tako ne gleda.
Idu li ti sada već na živce pitanja o tome imaš li svoju djecu (i želiš li ih), s obzirom da se baviš odgojem djece, pa bivanje roditeljem nekima daje na vjerodostojnosti pedagoga?
Ne percipiram ih pretjerano. To su pitanja usko vezana uz moju privatnost i ako ja biram biti u medijima, ili mi se to dogodilo kao s ovim profilom, to ne znači da su isto odabrale osobe u mojoj bliskoj privatnoj okolini. I to se mora poštovati. U skladu s komentarima: „Nemaš djecu, pa bolje šuti“, mogu samo odgovoriti da tuđu djecu, vašu djecu, njih stotine, odgajam već preko dva desetljeća i iskustva su zaista pozitivna i često mi se moji bivši „klinci“ javljaju i to mi je neizmjerno drago. Pretpostavljam da ljudi koji imaju taj stav, da mi nije mjesto davati savjete o odgoju – i idu samo kardiolozima koji su sami sebi operirali srce, neurolozima koji sami sebi operiraju mozak, stomatolozima koji sami sebi liječe karijes, ili terapeutima koji sami sebi legnu na kauč za terapiju… Znaš, svi imamo neko mišljenje o nečemu, koji put je ispravno, a koji put nije… Možda sam ja debelo u krivu, ali preko 85 000 ljudi koje je moja zajednica okupila u samo 4 mjeseca ipak misli da govorim nešto smisleno.
Biti roditeljem je najdalje moguće od biti pedagogom, osim ako se osoba nije školovala u tom smjeru. To što imam smartphone ne znači da sam developer ili programer, niti to što vozim automobil ne znači da sam profesionalan vozač utrka.
Vidim da se odrasli Duško „igra“ s biciklima (i puno više od toga jer imaš svoj biznis 🙂), s čime se igrao Duško kao dijete? Kako je tada zamišljao sebe kao odraslu osobu?
Mislio sam da ću u ovim godinama letjeti nekim vozilom na posao i da ću posjedovati aktovku!
Kao dijete sam često radio rukama, to i dan danas volim. Puno sam „izmišljao“ stvari, zanimalo me kako igračke funkcioniraju pa bih novi autić na baterije često rastavljao, bio sam dosta „istraživački“ nastrojen. Paralelno s tim sam guštao s bakom provoditi vrijeme u vrtu, na potoku, i s njom šivati, vesti, slušati priče i bajke…, gledati tatu (arhitekta) kako crta, ili mamu kako je angažirana oko svojih pacijenata i koliko se žrtvuje nesebično za druge. Puno sam toga izrađivao od grančica, od drveta i ta ljubav se nastavlja i dan danas. Navodno sam kao dječak pokazivao igračke u izlogu i umjesto: „Kupi mi to“, govorio: „Gle, ja ću si to napraviti!“
Na koji si način ti bio odgajan i koliko ti je taj način olakšao življenje u ovom svijetu?
Odgajan sam u divnoj obitelji kao najmlađi od troje klinaca. U svakodnevni život u malom gradu su svakako veliku ulogu, uz mamu i tatu, odigrale moja baka i dvije tete. Svi su bili vrlo angažirani oko svih nas i svatko je nosio neku svoju kvalitetu koju usadiš u sebe i poneseš dalje u život. Na taj način i osobu koja ti je tu vještinu usadila činiš besmrtnom, na neki način, jer kroz svoju aktivaciju, kroz taj pozitivan primjer i uzor koji su ti dali, njima produljuješ postojanje u ovom svijetu.
Foto: Privatni arhiv
Imaš bogato radno iskustvo s djecom, više od 20 godina – i iako je svako dijete individua za sebe, što ipak možeš primijetiti u ponašanju djece danas, a da to nisi imao priliku primijetiti prije 15-ak godina? Što roditelji i odgajatelji mogu učiniti po tom pitanju?
Svakako ono najočitije je vrlo zabrinjavajući trend opadanja pažnje i gubitka empatije već od najranije dobi. Da, živimo okruženi modernim tehnologijama, ali one nisu primjerene biću djeteta koje se još razvija i koje MORA učiti iz pozitivnih primjera OSOBA u svom neposrednom okruženju. Doći će vrijeme i za telefon i za kontroler playstationa i za društvene mreže, ali sve u svoje vrijeme! Na svakome od nas je da ujutro promisli što ću danas poželjeti djeci s kojom se susrećem, što im želim podariti kao moje nasljeđe koje će ponijeti sa sobom kao vrlinu i kojeg će se sjećati za 15-20 godina? To je najvažnija misao svih osoba koje se dotiču dječjih života željnih znanja i uzora.
Ekran nikada neće biti uzor. Mama hoće. A što kad mama bulji u ekran umjesto u vlastito dijete? Di smo onda? Zar je to ono što želimo da djeca od nas ponesu dalje? Nisam dramatičan, samo sam iskren i realan. To su scene koje svakodnevno svjedočimo i s kojima se, pogotovo mi odgojitelji, borimo svakodnevno.
Koji je soundtrack tvog života?
Pretpostavljam da me pitaš koji mi je najdraži bend, hahaha. Kao klinac koji je 90-ih bio teenager, tu su svakako ostavili traga bendovi iz Seattle-a, ali i Beatlesi, Depeche Mode, hrpa bluesa, ali i klasike kojoj sam kao dijete bio povremeno izložen u krugu obitelji, a kasnije kao aktivan član, i član uprave Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić. Da skratim, definitivno bendovi poput Foo Fightersa, Pearl Jama, Nirvane…, ali ima tu i drugih potpuno nepovezanih žanrova na mojoj omiljenoj playlisti na Deezeru.
Na čijim svirkama voliš prisustvovati? Imaš li gaže i dalje sa svojim bendom?
Koncerte koje sam se trudio ne propustiti su svakako oni u kojima je sudjelovao Adam Semijalac, izvanredan glazbenik, i sada ponosno mogu reći, i drag prijatelj! Tada u počecima sam pratio njegov Gloft, i razne blues i jazz jam sessione na kojima je sudjelovao, a kasnije njegov Bebe Na Vole, a sada jednostavno Adam Semijalac.
Ugrabio bih priliku kada bi se moglo poslušati i neke od ovih velikih stranih imena koja volim, a koje sam spomenuo. Od domaćih moram reći da mi je žao da su se Svadbasi razišli…, ali s druge strane mi je drago da se Urbana i dalje može poslušati u živo… Mogao bih o ovome do sutra…
Nažalost, gažiranja s bendom su davno prestala, onda kada se rasplinuo balončić od sapunice da se od glazbe u ovoj državi može živjeti. Pogotovo ako radiš malo drugačiju glazbu od one koju čuješ na mainstream playlisti radio postaja.
Tko čini tvoj support system kada se pojave teški dani?
Pokojni Massimo bi rekao mali krug velikih ljudi 😉, znaju oni dobro tko su, a znaju i da ih neću imenovati jer ne žele medijsku pažnju, a i zaista nema potrebe.
Koje je najgore iskustvo koje si doživio u radu s djecom, a koje ti se urezalo u pamćenje kao jedno od najboljih?
Uh, najgore? Pa ne znam, nekako kad im je teško, a ti ne možeš pomoći – povrede se događaju i zna ih biti teških. U mojoj karijeri dva prijeloma koja su se dogodila tijekom neposrednog rada nikako nisu laka stvar za hendlati jer ne možeš, unatoč svim znanjima i kompetencijama, pomoći. Sve drugo zapravo spada u očekivana dječja ponašanja i mi profići se i školujemo da se znamo nositi s njima.
Najljepši momenti su oni kada vidiš da se upornost i rad isplate i da se pozitivne promjene događaju, iako je možda okolina mislila da se neće dogoditi. Velika mi je čast čuti dječake kad govore: „Znaš, i ja ću jednog dana raditi u vrtiću baš kao i ti!“ To je najljepši moment, pokažu ti da si zaista uspio biti model koji žele oponašati i da ne mogu dočekati živjeti život koji su gledali kroz tvoje posredovanje i kroz tvoj uzor.
Da sam ja Netko…
Da sam ja netko volio bih da se ljudi češće sjete što su lijepo doživjeli danas, nego što im se nije svidjelo. Nema veze jesu li roditelji, učenici, političari ili prolaznici. Biti ljubazan prema drugome je najbesplatnija stvar na svijetu. Ako možeš pomoći – pomozi, ako ti dođe da se nasmiješiš, nasmiješi se, budi čovjek, budi tolerantan, ne sudi o drugome na brzinu i iz neke svoje primisli koja možda ni nije istinita o onom koga susrećeš. Svi imamo mane, svi želimo da nam je bolje, a opet tako je lako kukati. Kad legnete u krevet zahvalite se na danu koji je iza vas, pokušajte nabrojati barem pet lijepih stvari koje su se taj dan dogodile. Recite: „Volim te“ ogledalu ujutro! Budite zahvalni kad ujutro otvorite oči jer neki to nisu uspjeli, i neće imati priliku vidjeti one koje vole još jednom, niti će imati priliku nesmotreno izgovoriti psovku strancu, dostavljaču na biciklu u gradskoj vrevi. Da sam ja netko volio bih da su ljudi ljudima prije svega ljudi.
