Postoje ti neki ljudi koje ne trebaš čekati tjednima i mjesecima da se dogovorite za intervju, bez obzira koliko obaveza imali, ljudi s kojima imaš intervju u roku nekoliko dana, a osim što su pristupačni, uz to su i izrazito talentirani, skromni, ponizni. Za takve kažu da su najveći. Apsolutno se slažem.
Takav Ljud je i imenjakinja otoka Visa, Issa Bratinčević, čiji lončići, rokovnici, ilustracije krase brojne domove diljem svijeta. Za njen brend Issa Arts sigurno znate!
Ovaj intervju mi je izrazito drag jer Issin rad pratim već dugo godina i imam osjećaj da dijelimo slične vrijednosti. Ljubav prema prirodi i mirisu biljaka/stabala nakon kiše, duboko suosjećanje prema svijetu i svemu što se u njemu događa, ljubav prema suncu i topli(ji)m danima, otocima, kuhanju i hrani, tržnicama, održivosti, putovanjima…
Kako sam nedavno posjetila Samobor, tako sam se sjetila da je to Issin dom, u obližnjoj slatkoj suvenirnici naišla sam na njene radove i odlučila joj se konačno javiti. Nadam se da ćete uživati u razgovoru s ovom kreativnom i inspirativnom ženom-dijete! 🙂 Ali, prije čitanja, molim da si pripremite fini napitak po želji i smjestite se tako da vam bude baš onako skroz udobno. 😉
Hej Issa, kako si? 🙂 Je li život dobar prema tebi ovih dana?
Bok Iva! Odlično sam, hvala ti na pitanju. 😊 Život i ja smo si super otkad sam naučila da neće uvijek sve ići onako kako očekujem i planiram.
A da, da, razumijem što hoćeš reći.
Vidim da voliš putovati na različita egzotična i udaljena mjesta. Na koje bi se (ovog trenutka) voljela vratiti? Dugogodišnja želja mi je otići na Kostariku, preporučaš li? 🙂
U mlađim danima sam dosta putovala po Europi, a zadnjih godina su se baš zaredala neka daleka putovanja. Privlače me mjesta s netaknutom prirodom i divljim životinjskim i biljnim svijetom. Definitivno bih se voljela vratiti na Novi Zeland. Prirodne ljepote Novog Zelanda mogle bi se mjesecima istraživati. Voljela bih doživjeti i Island zimi jer imam osjećaj da mi je ljeto pokazalo samo dio čari te predivne države. A vratila bih se i na Kostariku. Putovanje je bilo nešto skuplje od očekivanog, ali zato je bilo užitak za sva osjetila. Lagana hrana, tropsko voće, prekrasna priroda, pješčane plaže, divlje životinje na svakom koraku, veseli ljudi, dobra muzika… Kako bi Kostarikanci rekli – pura vida! Tako da – Kostarika je definitivna preporuka!
Uf, dobro zvuči!
Izgledaš mi i kao velika ljubiteljica proljeća i ljeta! Gdje najradije boraviš tijekom
proljeća (jesu li to divne samoborske Park šume, možda?) i ljeta? Pičiš li po otocima?
Ljeto je moj favorit i vječna inspiracija, ali svako godišnje doba ima svojih čari. Kroz fotografiju sam naučila pratiti velike i male promjene u prirodi i pritom sam se zaljubila u svaki dio godine.
Proljeća najčešće provodim u šumama Samoborskog gorja i na planinama u okolici, a ljeta u Dalmaciji i po otocima. Marko je iz Šibenika pa u tom kraju provodimo dio godine, a od otoka posebno volim Lastovo i otok Rab.
Ovo posljednje pitanje vezano je i uz tvoje ime – ono otoka Visa. 🙂 Tko/što te veže uz Vis? Koja su tvoja najmilija sjećanja na djetinjstvo?
Mama i tata su bili na Visu davne 1978. godine. Tad su se dogovorili da, ako im ikad stigne kćer, da će joj dati ime Issa. Desetljeće kasnije, stigla sam im ja. 😊
Jako mi je drago što su me nazvali po otoku, i još tako prekrasnom. Obožavam Vis, a posebno Komižu!
Najmilija sjećanja na djetinjstvo vežem uz duga i bezbrižna ljeta na otoku Rabu. Obitelj mi je vrlo rano prenijela ljubav prema moru i ljetu, a kako s tatine strane imam i morske korijene – vjerujem da je ta ljubav zapisana negdje i u genima. Kroz djetinjstvo je uvijek najtužniji dan u godini bio dan povratka s mora u Zagreb.
Jako lijepa sjećanja vežem i uz baku koja me vikendima vodila na izlete sa svojim društvom. Putovali smo vlakom, išli po bregima u berbe ljekovitog bilja, družili se… S bakinim društvom nikad nije bilo dosadno, a malu mene prihvatili su kao dio ekipe.
(I dan-danas obožavam društvo starijih ljudi hihi.)
Foto: Privatni arhiv, Issa i Šuma
Koliko život u Samoboru utječe na tvoje umjetničko i kreativno stvaralaštvo? Kako češljaš svoju maštu?
Samobor je imao ogroman utjecaj na sve aspekte mog života pa tako i na kreativno stvaralaštvo. Užurbani i često pretrpani život u gradu zamijenila sam mirnim i fizički aktivnijim životom u kojem priroda više nije bila rezervirana samo za rijetke izlete, već mi je postala dostupna svakodnevno. Šume i planine su postale moje ulice i taj novi luksuz se odjednom prelio na gotovo sve moje radove. Priroda je postala glavni i neiscrpni izvor inspiracije.
Mašta je moj vjerni suputnik još od malih nogu tako da s njom nikad nemam problema. Uvijek je tu negdje 😊. Problemi i kreativne krize krenu onda kad se u posao upletu samokritika, manjak samopouzdanja, propitkivanja, uspoređivanja… Ali i s tim sam se s godinama naučila bolje nositi.
Kada si shvatila da se želiš baviti ilustriranjem, a kada da ćeš od toga moći i živjeti? Jesi li pritom više slušala/osluškivala sebe ili druge?
Crtala sam, pisala i stvarala od najmanjih dana. Još od osnovne škole sam imala podršku roditelja za sve svoje hobije i ideje, koliko god luckaste bile. Uvijek su me poticali i podržavali, davali konstruktivne kritike, a i pomagali mi u realizaciji svega što bih smislila. Ta sloboda mi je na neki način dozvolila da pronađem svoj put i da danas znam što želim raditi.
Pred kraj studiranja (završila sam Antropologiju i Engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu), moje crtkarije i radovi su dobili svoju prvu publiku na Facebooku i tad su zapravo krenule i prve narudžbe. Kroz godine broj ljudi i narudžbi je rastao i prije nego sam i shvatila što se dogodilo – rodio se brand Issa Arts. Od 2017. sam vlasnica obrta i ponosno mogu reći da od svojih crtkarija danas mogu živjeti. Velika podrška i poguranac bio je moj Marko koji je u ključnim trenucima vjerovao da zaista to i mogu.
Foto: Privatni arhiv, Issa i Marko
Što te (ono dobro) može još uvijek ostaviti bez riječi?
Dobrota, pristojnost, nesebičnost, empatija. Ljepota i veličanstvenost prirode, dobra hrana, izlazak sunca na mom balkonu, glazba. Neočekivani znak pažnje, ljubav.
Imam osjećaj da mi popis tih stvari s godinama samo raste. 😊
Koji su tvoji slatki svakodnevni rituali?
Rano buđenje, vruća turska kava s pogledom na izlazak sunca i priprema za radni dan.
U ovom dijelu dana obično pročitam i nekoliko stranica neke knjige, okinem koju fotku jutra ili odvježbam malo.
Jutra volim iskoristiti i za odlazak na plac po svježe povrće za ručak. Tad obično u najdražem samoborskom kafiću popijem kavu na suncu s Markom i onda se kroz šumu vratimo doma. To su moji svakodnevni rituali koji me vesele i koji mi pune baterije za popodnevni rad i kreativno stvaranje.
Kako čuvaš i njeguješ dijete u sebi? A na koji način i sebe odraslu – vježbanjem,
prehranom, određenim tehnikama?
Pojmovi koji mi padaju na pamet kad je u pitanju moje unutarnje dijete: smijeh, avantura, čuđenje, uzbuđenje, veselje, zahvalnost, uživanje, učenje.
Trudim se živjeti odgovorno, ali ne shvaćati život previše ozbiljno. Neki teški životni trenuci naučili su me da život prođe u trenu i da ga baš zato treba maksimalno cijeniti i u njemu uživati. Dozvoljavam svom unutarnjem djetetu da se veseli sitnicama, da još uvijek pronalazi čudesne stvari oko sebe, da istražuje i uči, da otkriva nove strasti i hobije, da osjeća zahvalnost. Sretna sam što imam i partnera koji me u potpunosti poznaje, prihvaća i voli. U okruženju u kojem čovjek može biti potpuno opušten i svoj lako je njegovati unutarnje dijete.
Odraslu sebe njegujem svakodnevnim šetnjama, boravljenjem u prirodi, planinarenjem, vježbanjem, povremenim trčanjem i prehranom. (Ali i lijenim trenucima kod kuće uz neku seriju ili knjigu i fini kolač. 😊)
Riječ „sloboda“ – što pobuđuje u tebi, koje asocijacije ti dolaze?
Prvo što mi pada na pamet je mogućnost odabira.
Mogućnost da biram – tko sam, što sam, što želim, što ću raditi, kako ću raditi, gdje ću živjeti, čime ću se hraniti, koga ću voljeti, kako ću voljeti, kako ću se osjećati.
Plaši me kad vidim koliko ljudi nema tu slobodu. Ili još gore – kad ju imaju, ali ju zbog odgoja, trauma, pritiska društva ili osjećaja manje vrijednosti nažalost često ne znaju koristiti.
I sama sam još donedavno imala neke samopostavljene blokade i kutije u koje sam se upakirala. Navikla sam se na određene obrasce ponašanja i uporno ih ponavljala, ni ne razmišljajući pritom da možda nisu najbolji način za nošenje s problemima. I onda sam nekako, polako učeći i mijenjajući se, shvatila da su te kutije samo prepreka i da kao osoba mogu biti puno više od onog na što sam se godinama nesvjesno ograničavala.
Jednom kad se čovjek uspije iskobeljati iz svojih okvira i ostaviti stare obrasce ponašanja za sobom otvara se novi prostor za razvoj, za napredak, za nove mogućnosti i za otkrivanje novih strasti. Za mene je upravo to odbacivanje vlastitih okova neki oblik ultimativne slobode.
Foto: Privatni arhiv
Na koji si svoj proizvod najponosnija i tijekom kojih mjeseci imaš najviše posla?
Najponosnija sam na naš Ilustrirani planinarski dnevnik. U njega je uloženo puno ljubavi, istraživanja, učenja, strpljenja i baš sam jako ponosna na finalni proizvod. Veseli me kad čujem da ga rado koriste i djeca i odrasli.
Najviše posla imam(o) pred Božić. U tom dijelu godine dani budu zaista naporni i često iscrpljujući, ali mene taj blagdanski šušur zapravo jako veseli.
Kad sam bila mala mislila sam da Djed Mraz ima najbolji posao na svijetu tako da je izrađivanje i pakiranje Issa Arts poklona za Božić najbliže što sam uspjela doći tom dream jobu. 😊 Užasno me raduje pomisao da toliko ljudi želi nešto naše staviti pod bor.
Najdraže prijevozno sredstvo? 🙂
Možda će zvučati čudno, ali izdvojila bih motor. Vožnje s Markom na motoru zaslužne su za velik broj mojih ilustracija i proizvoda. Pronalazim neki poseban mir i inspiraciju u vožnji po otvorenom (obično to bude neka lijepa cesta uz more, kroz šumu, po otoku, po planini…), s kacigom na glavi i s mislima koje jure zajedno s cestom i izmjenjuju se s pejzažima.
Što je Issa Arts bez Marka?
Kad je Marko vidio ovo pitanje bacio je komentar: „Samo nemoj da bude jako patetično“. Rekla sam mu da ću odgovoriti onako kako je, pa kako god zvučalo.
Issa Arts bez Marka ne mogu više ni zamisliti. Imamo podijeljene poslove i zadatke, ali sve odluke i planove donosimo zajedno. Vrlo rijetko su to neki ozbiljni poslovni razgovori. Uglavnom brainstormamo negdje na planini ili u šumi ili na kavi na suncu. Kod nas se privatno i poslovno stopilo u jedan zanimljiv (i prilično lijep) zajednički život u kojem imamo slobodu svaki dan iznova birati kakav će nam dan biti i na kojem projektu ćemo raditi.
Uvijek ističem kako bi mi bez njegovog znanja i pomoći bilo puno teže voditi obrt i ostvarivati ciljeve. A bilo bi mi i puno teže kreativno stvarati. On je moj vjetar u leđa, moj savjetnik, moj kritičar. I bez patitke – moj motivator i moja inspiracija.
Da sam ja netko…
Da sam ja netko… na svijetu bi bilo manje nesretnih ljudi.
(i kosilica)
(i plastike)
Da sam ja netko… na svijetu bi bilo više tolerancije, više razgovora, prihvaćanja, iskrenijih odnosa, mirnih dana, smijeha, zahvalnosti, razumijevanja, ljubavi.
I naravno – više cvijeća i drveća. 😊
Issa, još jednom, hvala ti na svemu, kao i na onome što radiš i što jesi. 🙂
