Zahvaljujući društvenim mrežama (jer imaju one i puno dobrih strana), zavoliš neke ljude, a da ih ni ne poznaješ. Jedna od takvih osoba za mene je Sonja Dvornik, smijalica, zabilježavateljica sretnih trenutaka, fotografkinja, inspicijentica drame splitskog HNK, karizmatična osoba čije divne reel-ove dalmatinskog načina života (i djelića njenog svakodnevnog života), usudit ću se napisati – obožava preko 40 000 ljudi.
Također, Sonja nas gotovo svakog vikenda usrećuje i inspirira video isječcima svog kuhinjskog stola prepunim svakakvih čudesa koje kuha za svoju obitelj i prijatelje. Još dok sam pokretala ovaj blog, potajno sam se nadala da će se i Sonja jednog dana naći ovdje, pa vam ne mogu predočiti svoju radost jer sam imala priliku popričati s ovom hodajućom pozitivom. Guštajte u razgovoru. 🙂
Živila, Sonja! Kako si, jesi li se pošteno odmorila na godišnjem?
Godišnji još uvijek traje, pa uživam i odmaram, ali isto tako se izuzetno radujem početku nove kazališne sezone.
Kako najviše voliš provoditi svoja ljeta? Što za tebe predstavlja ljeto?
Sva su mi ljeta uglavnom radna jer radim Splitsko ljeto koje traje do 15. kolovoza. Tako da se ljeti između dvije probe odem okupati na lokalnu plažu Jadran, koja mi je obilježila djetinjstvo. Eto… Zapravo, ljeto ne volim baš – ustvari loše podnosim vrućine, tako da iskoristim zadnjih 15 dana kolovoza i to bude moje ljeto. Zadnji puta sam 2022. imala slobodno ljeto i provela sam ga na otoku. Bilo mi je to prvo ljeto nakon 17 godina radnih ljetnih sezona. Za mene ljeto predstavlja kupanje, život bez šminke, u japankama, u nekoj krpi, jede se domaća hrana, riba, povrće, neko uživanje, da je sve polako…
Foto: Privatni arhiv, ljetna Dvornikova
Mogu ti reći da me to iznenadilo, baš si mi djelovala kao osoba koja obožava ljetne dane. 🙂 Tvoj Instagram profil jedna je od najomiljenijih adresa velikog broja ljudi. Iz njega se može iščitati srčanost, velikodušnost, pozitiva, uživanje u životu punim plućima, osviještenost o prolaznosti. Kada si postala svjesna prolaznosti života? Je li to nešto što ti je došlo kroz životna iskustva ili si oduvijek bila takva? 🙂
Mislim da prolaznosti života dok smo dosta mladi nismo ni svjesni, jer mislimo da ćemo živjeti zauvijek ili jednostavno o tome ne razmišljamo. Ono što je meni osvijestilo prolaznost života je gubitak dvoje bliskih ljudi, moja dva prijatelja – Igora i Mile. Igor je poginuo u automobilskoj nesreći, a Mile je umro od infarkta. I vidiš da doslovno u par sekundi ostaneš bez voljene osobe, i da se život moj i svačiji isto tako može prekinuti u trenutku u kojem se ne nadaš.
Tako da živim svaki dan kao da je posljednji, što ne znači da se mora živjeti histerično već ga iskoristit’ i bit’ sritan.
Vježbam zahvalnost i svako jutro kad se probudim zahvalim se što vidim, što hodam, što sam se jednostavno probudila i nekako mislim da je najveća sreća što taj dan možemo proživit’ jer taj dan vidimo prvi put.
Kako je živjeti u Splitu? Postoji li nešto što te nervira ili bi voljela da je drugačije?
Split je grad po mjeri, jedan mediteranski način života koji meni izuzetno odgovara, tako da unatoč tome što sam proputovala svijet, uvijek i najviše volim bit’ kući. Što me živcira? Nikad ne pridajem energiju onom što mi nije drago, tako da imam nekako uvijek svoj balun sreće i svoje ljude, svoj krug u kojem se trudim biti svoja kakva jesam te ne živcirati se.
Foto: Privatni arhiv, ili kako bi Sonja rekla: „Evo jedna za osmrtnicu“
Vidim da jako voliš kuhati i izazivati zazubice, mig-mig. 🙂 Koje je tvoje ultimativno comfort jelo? A što najviše voliš kuhati za druge?
Moja comfort hrana je bilo što s mljevenim mesom, pa tako i lazanje, bolonjez, musaka, to mi je nešto što obožavam, uz dodatak sira, a za druge volim kuhati sve. Kuhanje je nešto što me umiruje i raduje. Baš mi je prošli tjedan prijateljica Sara napisala za nedjelju, jer se svaku nedjelju nalazimo kod mene kući, da bi bakalar, pa sam napravila bakalar, rižot, višku pogaču, paštetu riblju, uvijek se nađe za svakoga ponešto.
Jako lijepo, navratim kad budem u Splitu. 🙂 Postoji li nešto što bi voljela ostvariti u narednim godinama?
Što sam starija, to više uviđam da ne treba imati neke pretjerane planove jer život kroji ionako po svome. Mislim da je ono najviše što sam postigla ta neka sreća, da su svi zdravi i dobro oko mene. Jedino što želim postići je što veća razina zadovoljstva i sreće u malim stvarima.
Što je tebi fotografija? Je li ti je lagano zamijenio video format? Kako ti je draže bilježiti momente, što te više može dirnuti?
Fotografija je dugo bila moj medij kroz koji sam izražavala svoje umjetničke nagone. Kako puno vremena provodim u kazalištu, više nemam toliko slobodnih sati za provesti na ulici čekajući taj nekakav moment koji bih lovila kroz fotografiju. Pa sam to zamijenila videom, jer mislim da je u današnje vrijeme smart telefona ljudima video bliži format i dopire do neke više emocije nego sama fotografija. Svi smo prezasićeni društvenim mrežama i fotografijom kao takvom.
Naravno, kvalitetna fotografija koja ima svoju umjetničku vrijednost će uvijek doći do svoje publike, ali eto, kako nemam više toliko vremena, tako usput kad idem na posao, u spizu ili obavljam neke najobičnije stvari, nešto što mislim da je vrijedno zabilježiti – zabilježim, pa to montiram u reel, ljudi su to prepoznali i vole. Hvala im na tome.
Foto: Privatni arhiv
Najbolji osjećaj na svijetu za tebe je…
Sloboda. U svakom smislu te riječi. I mislim da mi je to najveće životno postignuće, što sam slobodna i što živim život točno onako kako želim, bez ikakvog pritiska drugih ljudi ili institucija bilo koje vrste na moje odabire.
Koji bi ti bio THE koncert (dosadašnjeg) života?
Pošto mi je najsvježiji – Coldplay. Duša mi je napustila tijelo i vratila se na tom stadionu. Ekstremna količina sreće, suza, i svega se izmijenilo. Inače, obožavam glazbu, kao i glazbu uživo tako da odlazim na što više koncerata moguće. Izdvojila bih još i koncert AC/DC na kojima sam isto bila ove godine. Angus ima 69 godina, a Brian 76… Na prvi takt, odnosno njihov izlazak, počela sam plakati jer nisam mogla virovati da ih vidim uživo i to je možda zadnja turneja na koju su išli. Presretna sam da sam ih uspila vidit’ uživo u ovom životu.
Nekako imam osjećaj, po svemu što se može vidjeti iz tvojih društvenih mreža, da se puuuuuno smiješ. 🙂 Što te zadnje nasmijalo do suza?
Rekla bi moja mater: „Sonja, ne krevelji se“. Ne znan, reka mi je kolega Donat Zeko da sam ja easily amused. Okružena sam ljudima koji su jako duhoviti, što na poslu, što privatno. Ako doslovno jedan dan ne izdahnen od smija od Pere Eranovića, Zeke i ostalih… Kolege su mi stvarno vrlo, vrlo duhoviti ljudi.
Pošto sam odrasla i živim u Splitu, nama je humor jedan vid komunikacije, tako da jednostavno nitko nije lišen ruganja – kako jedni drugima, tako ni na svoj račun.
Foto: Privatni arhiv, Sonja dijete
Da sam ja netko…
Da sam ja netko… donijela bih dekret da nema zloće, nema rata, oružja, i da nema krivih namjera koje drugima uništavaju bivanje.
