U posljednje se vrijeme dosta često može naići na pojam održivosti. Održiva gradnja, održiva prehrana, održiva poljoprivreda, održiva moda… O ovom potonjem bavit ću se u nastavku teksta uz pomoć Kim Matrljan, mlade Riječanke koja je radila za imena poput Vivienne Westwood, Rolex, Selfridges, a nedavno je u Londonu pokrenula platformu, preciznije, shopping stranicu GAIA Fashion. Njena stranica mjesto je za kupovinu isključivo održivih modnih i beauty proizvoda. Tako da, bolju sugovornicu nisam mogla imati.
No, prvo da se vratim na pojam održivosti. Iskače taj pojam svugdje, iskače, no znamo li zaista o čemu se radi? Zbog čega u trgovinama odjevnih predmeta sve češće možemo naići na odjeću/obuću s oznakama #ecoaware, #organiccotton, #ecofriendly, #recycled? Je li riječ o trendu koji će se s godinama mijenjati ili je riječ o istinskoj potrebi u svrhu opstanka svih živih bića na Zemlji, razmišljaju li kupci kada kupuju ekološki prihvatljivije proizvode zbog čega to rade ili tako nešto smatraju dobrih pothvatom pri (samo)promoviranju na društvenim mrežama ili u društvu općenito? Rekla bih da se većinski spaja ugodno s korisnim, što zapravo nije loše, dokle god se radi dobro za svijet oko sebe. No, opet, kolika količina svijesti stoji iza toga?

Kaže Kim kako ne prati hrvatsko tržište, no ono što vidi na socijalnim mrežama navodi je na zaključak kako smo mi još daleko od održivog načina življenja. „Naravno ima pojedinaca koji to razumiju i tako žive, ali generalno mislim da ljudi o tome niti ne razmišljaju ili to više vide kao trend nego kao potrebu.”
A koja je to suština održivog načina življenja? Najjednostavnije moguće rekla bih da je održivost život u skladu sa svijetom u kojem živimo, u kojemu su zadovoljene naše potrebe, ali se ne ugrožavaju potrebe nekog/nečeg drugog oko nas, kao ni budućih generacija. Mnoge industrije već stoljećima masovno zagađuju našu planetu poput industrije ugljena, industrije nafte, prometne, prehrambene i modne industrije… I s vremenom, primjećujući kako to utječe na naše zdravstveno stanje, na izumiranje biljnih i životinjskih vrsta, zagađeni okoliš i velike klimatske promjene, došlo je do toga da se o održivosti sve više priča i da se na tome sve više radi. Jer, pobogu, ovo je pitanje opstanka, htjeli mi to vidjeti ili ne. Kod nas, kao i uvijek, puževim koracima, pa zbog toga pišem i pisat ću o ovoj temi. A modna je industrija čak drugi najveći zagađivač na svijetu!

Pitala sam Kim što po njoj sadržava u sebi pojam održiva moda. „Održiva moda je moda koja je nastala proizvodnjom i dizajniranjem odjeće koji maksimiziraju korist za modnu industriju i društvo u cjelini, a istovremeno smanjuju njezin utjecaj na okoliš. U praksi to podrazumijeva kontinuirani rad na poboljšanju svih faza životnog ciklusa proizvoda – od dizajna, proizvodnje materijala, proizvodnje, transporta, skladištenja, marketinga i konačne prodaje, do upotrebe, ponovne upotrebe, popravka, prerade, recikliranja proizvoda i njegovih komponenti. Iz socio-ekonomske perspektive – rad na poboljšanju sadašnjih uvjeta rada radnika na terenu, u tvornicama, transportnom lancu i trgovinama, usklađujući se s dobrom etikom, najboljom praksom i međunarodnim kodeksima ponašanja.” Ono što se održivim konceptom mode želi postići je zaštititi radnike i njihovo zdravstveno stanje, osigurati učinkovitu i pažljivu upotrebu prirodnih resursa, odabrati obnovljive izvore energije (vjetar, solarna energija), kao i povećati popravke, prerade, ponovne upotrebe i recikliranje proizvoda te njegovih komponenti.
Kim je iznijela nekoliko razlika između brze i spore mode. Istaknula je kako se kod marki brze mode kontinuirano pokazuje nedostatak brige za ljude koji izrađuju njihovu odjeću, dok modne marke spore mode usklađuju svoje poslovanje s moralnijim vrijednostima. A to uključuje promicanje dobrobiti radnika i poštene plaće, zaštitu okoliša i sveukupnu brigu za planet. U dućanima uz ekološki prihvatljiviju odjeću i obuću negdje možemo primijetiti papreniju cijenu, jer smo navikli na pristupačnije cijene koje dolaze s brzom modom. Kim objašnjava da je cijena viša zbog korištenja organskih, prirodnih ili recikliranih materijala kako bi se minimalizirao njihov utjecaj na planet. „Kada je tkanina certificirana kao organska, to znači da poljoprivrednici smanjuju ovisnost o poljoprivrednim kemikalijama i usredotočuju se na zdravlje zemlje i ljudi. To zahtijeva ručno preuzimanje zadataka poput uklanjanja korova, čišćenja i sanacije štete od štetočina. Puno je tu faktora koje mi ne vidimo, a itekako utječu na cijenu završnog proizvoda, pa je jako bitno da kompanije budu transparentne i jasno označe što to točno plaćamo, odnosno ne plaćamo.”
Kim je izdvojila još nekoliko važnih benefita održive, spore mode poput smanjivanja količine pesticida ispuštenih u okoliš i smanjivanja otrovnog otpada. Kaže kako se noseći svakodnevno odjeću koja je rabljena ili ekološka smanjuje količina korištenih pesticida jer se smanjuje potražnja za odjećom. Istaknula je i kako su boje za robu izuzetno štetne za okoliš, a pamučna odjeća zahtijeva 1/3 kilograma kemikalija za jednu košulju. Također, ističe da se sporom modom podržavaju ljudska i životinjska prava što je posebno važno, jer ova vrsta mode podrazumijeva odjeću bez okrutnosti, zbog koje nije nastradalo nijedno živo biće. Kim tvrdi i kako se na ovaj način možemo unikatnije odijevati jer se komadi brze mode masovno proizvode, pa nije rijetkost da puno ljudi ima isti stil odijevanja što znači da imamo priliku učiti kako prilagoditi i izraditi vlastitu odjeću. Organska odjeća nije tretirana kemijskim bojama, pa ne dolazi do alergijskih reakcija i ne utječe negativno na zdravlje. A kada smo kod alergije, znate li da na nju utječu i kemijski deterdženti? E, pa, s obzirom da je odjeći proizvedenoj iz ekoloških izvora potrebna posebna njega, ne koriste se sušilice rublja, kao ni već spomenuti deterdženti. Time ne štitimo samo vlastito zdravlje, već se pomaže i smanjiti naš ugljični otisak.

Ispričala mi je Kim i kako je utjecao rad za Vivienne Westwood na njeno osvještavanje o utjecaju mode na okoliš.
I prije nego što sam dobila praksu u „Vivienne Westwood”, volontirala sam u udruzi Žmergo za „Let’s Do It Mediterranean” gdje sam organizirala čistke mora i plaža te edukacije recikliranja za malu djecu. To je bilo i presudno za dobitak istog posla jer je Vivienne Westwood jedna od najvećih aktivistica za okoliš tu u Engleskoj, ali i šire. Kao zaposlenici pratili smo je na razne modne revije koje su gotovo uvijek sadržavale aktivističke proteste i govore i mislim da mi je to definitivno počelo otvarati oči. Te tri godine dok sam radila kod Vivienne, nisam bila ni svjesna koliko su me izgradile kao osobu i pomogle da sagledam svijet mode na jedan drugačiji način. Pošto mi je to bio prvi ozbiljan posao nakon faksa, odlučila sam vidjeti „što se još tamo nudi” i završila u još par modnih kompanija. Mogu reći da mi je svaka pomogla vidjeti jako pozitivne strane mode, ali i one ružne koje postaju sve ružnije. Upravo zato sam pred kraj prošle godine donijela odluku da ću svake godine uvesti dvije do pet promjena u svoj svakodnevni život kao svoj doprinos ovoj planeti, a jedna od njih bila je i GAIA.
I za kraj, na temelju cijelog razgovora s Kim, ali i nekih postulata održive mode kojima se i sama trudim voditi, sklepala sam par savjeta koji bi nam mogli pomoći pri našem održivijem oblačenju, a ujedno i životu:
● kupnja ekoloških/recikliranih odjevnih predmeta (koji znaju biti skuplji zbog moralnih i etičkih razloga, kao i cijelog procesa nastanka komada odjeće/obuće, ali i ne moraju nužno biti skuplji) – takvi odjevni predmeti imaju tendenciju trajati dulje od odjevnih predmeta brze mode
● razmjenjivanje odjeće na buvljacima ili s prijateljima, obitelji (primjerice stari bakini ili djedovi komadi iz ormara), s online zajednicom (….)
● pažljivije održavanje već postojeće odjeće i obuće u ormarima kako bi mogli trajati čim dulje
● second-hand kupovina koja je cjenovno pristupačnija i od komada brze mode
● kupnja od manjih i lokalnih proizvođača koji najčešće sami režu, šivaju, dorađuju i pakiraju svaki proizvod pojedinačno
● odustanak od kupnje odjeće i obuće napravljenih od prave kože, dlake i ostalih životinjskih dijelova tijela
● izrađivanje vlastitih odjevnih predmeta i kreiranje unikatnog stila
● usmjeravanje pažnje na to kako i s čime održavamo odjeću i obuću (omekšivači, kemijski deterdženti, vlažne maramice, raznorazne tekućine…).

Ono što me potaklo na razmišljanje i čime ću završiti tekst je sjajno pitanje moje sugovornice, vezano uz brzu modu: