Zbog ljudi poput Maje i postoje „Junaci našeg doba“ na blogu. Hrabra, vrijedna, nepokolebljiva, humanitarka s izuzetno teškim odrastanjem, a danas magistra psihologije, specijalizantica transakcijske analize, osnivačica centra Coralina i uspješna ekstremna sportašica, koja posebni naglasak u radu stavlja na autizam.
Žao mi je što se o ovakvim osobama ne piše više, dok se najveći prostor daje (excuse my French) raznim drkadžijama. Zato vjerojatno i jesmo tu gdje jesmo. Za Maju znam već godinama, kao i za njene sportske uspjehe, no ono što me izbilo iz cipelica jest svakako intervju koji je dala za serijal Jutarnjeg lista pod nazivom „Reci!“, u kojem je prilično jasno izrekla ono što je proživljavala gotovo pola svog života, s naglaskom na djetinjstvo i odrastanje.
Njezin je život mogao ići u raznim smjerovima, no ona je imala cilj – ostati dovoljno jaka, znati da će taj period proći, zasukati rukave i napraviti čudo od svog života.
Osim što radi kao prvenstveno dječja terapeutkinja, podiže svijest o autizmu, vodi edukacije i drži predavanja (jedan od najzapaženijih projekata zasigurno je „Zaigrana pedala“), sudjeluje u izuzetno napornim sportskim izazovima diljem svijeta (bavi se triatlonom) kako bi privukla pažnju i ukazala na temu autizma, ali i prikupila sredstva za daljnji rad udruga koje se bave radom s djecom, i njihovim obiteljima. Maja je i majka tinejdžerice Kale.
Velika mi je čast imati priliku popričati s Majom i ovim razgovorom pokazati koliku moć imamo u svojoj glavi, ako se naučimo adekvatno je usmjeriti. Neka nam Maja svima bude primjer, pogotovo u trenucima u kojima mislimo da – ili nema izlaza ili da su naši problemi najteži.
Bok Majo, kako si? Kakav je život prema tebi ovih dana?
Pa ove godine puno bolje! Jesen je bila dosta mračna i teška, ali to su normalni životni periodi koji su ponekad jednostavno teški i treba izdržati. Sada je situacija puno bolja, nadam se da će tako i ostati.
S obzirom da imaš jako bogatog iskustva u tome, a i pomažeš ljudima (ponajviše djeci) u borbi sa svakodnevnim teškoćama i stanjima, koji bi tvoji savjeti bili za pronalaženje snage u težim periodima života?
Sjećam se kad je meni bilo najteže u osnovnoj školi, profesorica iz hrvatskog je postavila pitanje što se radi kad nema izlaza i apsolutno si bespomoćan? Samo trebaš čekati. Sve prođe. I to je stvarno istina. Prođu i lijepe stvari, ali prođu i ružne.
Često ostaju ožiljci, ali sve ima svoj vrhunac, nakon toga krene biti lakše. Tako da definitivno nada i vrijeme su najveći saveznici.
I naravno, uvijek provjeriti postoji li ipak nešto što mogu napraviti da ja doprinesem tome da brže prođe.
U čemu si ti pronalazila i pronalaziš svoju snagu?
Pa uvijek sam gledala što ja mogu napraviti da se što prije riješi problem i kad problem nema očigledno rješenje. I onda bih se posvetila tome. I naravno neki hobi, odnosno vrijeme samo za mene, gdje nalazim mir i vodim razgovore sa sobom, razmišljam o odnosima, svijetu, ljudima… Sad je to za mene sport. Uglavnom, volim sama trenirati baš zato. Iznad svega, tu je moja kćer, gdje ne postoji opcija „ne mogu“ ili „teško mi je“. To je pogotovo bilo izraženo kad je bila manja, a financijska situacija nestabilna, često sam radila nekoliko poslova i poslije fakulteta, kako bi nam osigurala sredstva za život. I nije mi to bilo teško jer sam znala da je to potrebno odraditi, dakle to ću odraditi.
Što te naučilo roditeljstvo?
Apsolutnoj i beskrajnoj ljubavi! Predanosti. Vjeri. Iskrenosti. Smislu.
Sve je dobilo smisao i svakodnevni život je postao puno lakši, a ne teži od kad sam roditelj. Možda zato što je ljubav smisao, a nisam to zapravo imala nikad do tad.
Tako da, vjerojatno kad to imaš, onda ti više izazovi i problemi dolaze u fokus, jer ne znaš kako je to nemati. Kad vidiš, muče te drugi problemi, ali slijepac bi odmah zamijenio sve te probleme samo da može vidjeti. Tako da me naučilo ljubavi i vjeri da se sve može riješiti, dokle god imamo jedna drugu.
Ispred sebe si stavila nimalo jednostavan cilj – završiti Everestman izazov, kako bi prikupila sredstva za programe podrške djeci (i njihovim obiteljima) s teškoćama u razvoju. Time postaješ prva žena na svijetu koja se odlučila za takav ekstremni pothvat. Što te sve čeka? Kako se pripremaš?
Uh, joj, teško pitanje. Ja sam si to u glavi postavila da to zapravo nije tako teško, u smislu da to nije nešto što već otprilike nisam prošla. Samo je još lakše jer je u kontroliranim i pitomijim uvjetima. Trčanje/planinarenje je zapravo start 300 metara od moje kuće. Sad, ovo nema baš puno smisla prosječnoj osobi, ali bila sam na nekoliko višednevnih pustolovnih utrka, najduže je bilo skoro 1000 kilometara kroz pustinje Afrike. Ono, piješ mlaku kišnicu od prije 10 dana od kuda piju krave, koja i smrdi po kravama (naravno uz filter, ali taj filter ne filtrira okus). Nadam se da će mi za Everestman trebati manje od 60 sati, a to je u kontekstu pustolovnih utrka relativno kratka utrka. Npr., ova u Africi je trajala točno 167,5 sati. A imat ću i support zajednice i dragih roditelja, tako da ako njima nije teško doći zbog mene iz Karlovca, meni nije teško to odraditi za njih i njihovu djecu. Stvarno nije. Bilo bi mi puno teže da nema te podrške i značaja.
Što bi poručila svakome tko prolazi bilo kakvu vrstu zlostavljanja?
Da pričaju o tome. Najgore je riješiti se srama i tražiti pomoć. Nažalost, treba biti mudar pa znati gdje i kako tražiti pomoć, jer sustav i dalje nije idealan. Najbolje je to prebaciti na odraslu osobu koja ima kapaciteta – učiteljica, mama od vršnjakinje, frendica (ako si odrasla osoba), stručna osoba na telefonu za pomoć, možda tvoja doktorica, idealno psihoterapeut i slično. Onda s podrškom uroniti u sustav.
Kako izgleda jedan tvoj uobičajeni dan? Postoje li uopće uobičajeni dani kod tebe? Što te u svakom danu najviše gura naprijed?
Joj ne znam, svaki dan je drugačiji, ali imam neke rituale koje volim. U zadnje vrijeme sam fokusirana da spavam barem 7 sati svaki dan, kako sam starija osjetim da mi to postaje sve važnije. Kroz dan me guraju zabava i smisao. Bio to rad s ljudima ili trening ili vrijeme s obitelji.
Na čemu bi, po tebi, u partnerskim (ali i ostalim) odnosima trebalo najviše raditi, a ljudi to često zanemaruju?
Na „ja sam OK-ti si OK“ poziciji. Da znamo koja su naša prava, želje, potrebe i granice, ali da pokazujemo znatiželju i validaciju za to sve isto prema drugoj strani. U redu je da ja imam potrebe, u redu je da ti imaš potrebe i u redu je da nismo trenutno na istom mjestu. Ajmo probati zajedno vidjeti možemo li se susresti negdje. U konačnici, čak se i u kršćanstvu pojavljuje kroz zapovijed ljubavi slična poruka: „Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe“. Ne više, ne manje.
Što je za tebe sloboda?
Da mogu odabrati svaki dan kako će mi izgledati taj dan. Zvuči treš, jer naravno da ne možemo birati svaki dan, ali sam radila prema tome da živim na mjestu na kojem želim, da radim posao koji volim, da se bavim sportom koji volim. I da to mogu. Ja mogu.
I to je bio stvarno dugotrajan i mukotrpan put, ja bih rekla da su mi se kockice posložile tek iza 35. godine.
Dakle, nije to ništa palo s neba ili „lako tako“.
Kada se jednog dana pri zalazu života budeš osvrnula na sve ono što je iza tebe i sve što si dosad napravila, koju bi si rečenicu željela moći reći?
Živjela si onako kako si maštala kad si bila mala i netko drugi je bio isto tako sretan zbog toga, ne nesretan.
Da sam ja netko…
Ma jedna stvar samo. A to je sve. Pravila, pravda i iskrenost. A to je sve isti paket. Da ljudi jesu ono što govore, da to rade, da poštuju međuljudska pravila jer je to ispravno, a ne zbog straha od kazne, moral, da ne mrze druge s kojima nemaju veze.
Ukinula bih društvene mreže tako da tuga i ljutnja ljudi ne može izlaziti van kao sakrivena mržnja prema drugima. A to je zapravo mržnja prema sebi.
Društvene mreže nam daju uvid u sakriveni svijet unutar ljudi, pun tuge i očaja. Plus, ljudi što su više aktivni u virtualnom svijetu su manje aktivni u pravom svijetu.
Zapravo očito nije samo jedna stvar koju bih promijenila. 😊
