Kao što su Indijanci imali obredni ples za prizivanje kiše, tako ja upravo “plešem” tapkajući nogom o stolicu i zazivajući Zuckerberga, Muska, Gatesa, bilo koga, ekipo, pobogu, je li napokon došlo vrijeme da se uvedu nekakva razumna pravila oko toga kako ćemo komunicirati na društvenim mrežama? Ne znamo mi drugačije. Ili makar nekakve testove medijske pismenosti i osnova komunikacije, pa tko ne položi, zatvara mu se profil na društvenim mrežama, do sljedećeg testa. Evo, upravo ponovno gledam u fotografije kojima ćemo obogatiti ovu našu današnju školicu, proradio mi je gdin Gastritis automatski. Koliko god mi riječ “pravila” bila mrska, spasite me, ekipo gore navedena, te lo suplico!
U članku imenjakinje Badanjak za Jutarnji list, koji je objavljen 1. lipnja, stoji kako je gospodin Robert Tomljenović, zamjenik predsjednika Vijeća za elektroničke medije izjavio: “Biti medijski pismen nikada nije bilo važnije, jer medijska pismenost je zapravo jedini način za siguran život i djelovanje u današnjem izuzetno složenom medijsko-komunikacijskom okruženju. Stoga, mislimo svojom glavom dok se krećemo medijskim labirintom i pomoću medijske pismenosti preuzmimo kontrolu u svoje ruke”. “Mislimo svojom glavom” i “preuzmimo kontrolu u svoje ruke” bolje da ne komentiram, ali ipak hoću – kome se to točno obraćao gospodin Tomljenović – isključivo medijski pismenima ili svim konzumentima medija (?), ali definitivno potpisujem da biti medijski pismen nikada nije bilo važnije.
Prva stvar, kao kamenčić u cipeli, žulja me aktualna tema o slučaju Heard-Depp, preciznije zauzimanje strana te pokazivanje istih na društvenim mrežama. Smatram da nitko od nas nije živio s to dvoje ljudi, niti može znati što se tamo svakodnevno događalo. Mi ne znamo tko je Johnny Depp, isto kao što ne znamo tko je Amber Heard. Ono što je evidentno je da Heard ima problem, kao što ga ima i Depp, što se pokazalo iz svjedočenja stručnjaka, a zauzimanje strane jednog ili drugog smatram, pa, prilično površnim. Postoje ti neki slučajevi u kojima su obje strane sudionici u međusobnom zlostavljanju (u ovom konkretnom slučaju oboje s mentalnim problemima), a mi zauzimajući stranu (i dijeleći je na svojim društveno-mrežnim profilima), podržavamo jednog ili drugog zlostavljača. I ne znamo tko je u kojem trenutku postao zlostavljač. Ova je tema toliko slojevita, da lijepljenjem fotografije Jacka Sparrowa i slavodobitnim uzvikivanjem raznoraznih parola, samo dokazujemo koliko smo neupućeni i ne zalazimo dublje u teme. Naš virtualni zid nije isto što i onaj kućni, koji možemo napipati. Medijskim opismenjavanjem ili kritičkim razmišljanjem dolazimo do toga da radije igramo pikado na Amberinoj fotografiji ili Sparrowa lijepimo po zidovima – vlastite sobe, ako nas baš takve slobodne aktivnosti vesele. Ali, nismo ni mi uvijek krivi, s određenim ciljem smo dobili mogućnost gledati njihovo suđenje, koje je ponekad i bilo predstavljeno kao svojevrsna predstava, što je dokaz da nam medijsko opismenjavanje, vraćam se na početak priče – treba više no ikada.
No, da ne idem više u daleke “Holivude”, iskazuju se mišljenja na društvenim mrežama oko svega i svačega “u nas”. Iz ovih narednih iznimno poučnih slikovnih prikaza, samo nam želim pokazati kako se NE ponašati na društvenim mrežama. No, ne radi se tu o bontonu, tu je glavna poanta ukazati da ono što pomislimo u datom trenutku, ne bismo uvijek trebali dijeliti s milijun drugih ljudi, pritom uopće ne razmišljajući kako bi taj komentar mogao utjecati na nekog drugog. Donosim vam vrsne primjere i razmišljanja raznih “seksualnih terapeuta, psihologa, antropologa”, svih onih vrlo važnih ljudi čije se uvaženo mišljenje jednostavno TREBA pročitati.
Primjer broj 1 – Visoko stručni seksualni terapeut s filozofskom pozadinom, tzv. “umetnik u ljubavi”