RAZGOVOR S TENOM REBERNJAK: „Mi smo ribe u moru i tek kad pogledamo izvana možemo vidjeti more i reći: „Ovo nisam ja”

Ne mogu se točno sjetiti na kojoj sam platformi prvo zapazila Tenu dok je vodila sat joge, ali sjećam se tog osjećaja spokoja koji me preplavio, iz onoga što je pričala i kako je zračila. Nakon što sam je malo istražila, shvatila sam da nisam slučajno „naišla” na nju. Pa ta carica živi moje slatke snove!

Tena je odrasla u Zagrebu, dok je u Ljubljani završila studij dizajna na Akademiji likovnih umjetnosti. Život ju je odveo u drugačijem smjeru, pa je joga postala njen interes, kao i sve vezano uz ljudski napredak, psihologiju, ali i odgoj. Sa suprugom Stipom odlučila je svoj život oformiti na Biševu, najudaljenijem naseljenom hrvatskom otoku. Zahvaljujući dobroj internetskoj vezi, oboje rade online (ona podučava online jogu, zamislite te divne otočke kadrove), odgajaju uskoro jednogodišnjeg sinčića Nikolu, uzgajaju povrće i voće u svom vrtu, voditelji su projekta Biševo Island Artist Residency, u sklopu kojeg je Tena oformila Biševo yoga healing space, program joge i jogijskih povlačenja koje organizira na otoku. Tena je definitivno moja junakinja, što zbog svog lika i djela, što zbog toga jer živi totalno neuobičajeno u ovom vremenu u kojem se bježi s otoka, kao i iz Hrvatske. U kojem prevladava kaos, stres, žurba i natjecanje (što s vremenom, što sa sobom, što s drugima). A zapravo svi težimo miru. Kako kaže Tolle u knjizi Nova zemlja: „Želite mir. Nema nikoga tko ne želi mir. No, nešto drugo u vama želi dramu i sukobe.”

O ovom drugom nećemo sada, već ću riječ prepustiti inspirativnoj i iskrenoj Teni Rebernjak, da i na vas prenese makar kapljicu mira i stabilnosti.

Draga Tena, kako si? Kako će izgledati tvoje ljeto 2023., imaš li planove ili mu se prepuštaš?

Bok Iva, ljeto nam se nekako prišuljalo, stalno mi je bilo „ma jednom kad dođe”, a sad evo ga! S njime je stiglo sve u paketu: topline, kupanje, gužve, komarci, ljetna fjaka… Baš smo se zezali dragi i ja da mi spavamo ljetni san, a ne zimski. 🙂 Zbog vrućina smo malo sporiji, ali sve ide, uspijevamo raditi oko kuće, vrta, svoje poslove i biti s malim. Ovo ljeto je posebno po tome što slavimo prvi rođendan našeg sina Nikole, napravit ćemo druženje za par susjeda i nekoliko članova obitelji tu kod nas na Biševu.

Zvuči jako dobro! 🙂 Kad smo kod ljeta, za koje možeš reći da je bilo jedno od onih koji se vječno pamte? Kako je izgledalo? Jesi li „ljetoljubiteljica?

Kad smo kod ljeta, prošlo ljeto je bilo ne-ljetno i neopisivo jer smo ga proveli u Zagrebu čekajući moj porod. Mali se rodio 27. 7., nakon čega smo još mjesec dana bili u Zagrebu i došli na Vis tek krajem kolovoza. Nemam one romantične priče „postala sam mama i to me izmijenilo” ili „to je najljepše iskustvo mog života”, realno, to je bilo sve jako teško, snalaženje s malom bebom, bolno tijelo, a ljetne vrućine i „pustoš” stvorile su posebnu atmosferu. U sjećanju mi je kako smo predvečer, kad bi bilo malo svježije, išli na hladnu tamnu pivu (i meni mineralnu) u Cinkuš na Gornjem gradu s našim malim crvićem starim tjedan-dva. Svi su nam se obraćali i divili kako je maleni. Naravno, tako intenzivno iskustvo se pamti, bez obzira u koje godišnje doba postaneš roditelj. Inače bolje funkcioniram na nižim temperaturama, ali naravno, prepuštam se svakom prirodnom ciklusu. 🙂


Foto: Privatni arhiv, Tenin sat joge uz more

Ti i suprug osposobili ste si život na najudaljenijem naseljenom otoku, Biševu. Kako je živjeti na otoku i kako je došlo do te odluke? Koliko imate sugrađana odnosno „suotočana? Jeste li tamo tijekom cijele godine?

Nije postojala jasna odluka za život na malom otoku, u kontekstu svega što se događalo to je došlo prirodno. Za vrijeme korone Stipe je bio tu, radio oko kuće te slagao suhozide za pristave na koje sadimo masline. Krenuo je s kućom koju je od nonota naslijedio u stanju „zalij s kanticom” varijanta vodovoda. On je od te kućice napravio životni prostor po standardima kao u gradu. Sada imamo kupaonu, tekuću vodu, veš mašinu, čak perilicu za suđe… Voda je iz gustirne (kišnica), pa smo štedljivi, a umjesto kanalizacije je septička jama. Hoću reći, došla sam živjeti u selo na lijepom otoku u kuću koja je skroz funkcionalna, a ne u oskudan život kakav je bio tu na otoku prije 70 godina. Nije mi bilo teško doći jer mi je uvijek ideal bio živjeti u manjem gradu i u kući s vrtom, u odnosu na život u stanu u gradu. Da će to biti baš Biševo ne bih nikada rekla, ali život piše priče. 🙂

Zanimljivo mi je kako sam neke svoje navike, dok sam živjela u gradu doživljavala kao „svoje loše navike”, a otkad živim tu više ih nema. Po tim opservacijama potvrđujem teoriju o tome da naša biologija, psihologija, ali i socijalna okolina jednako utječu na nas (Biopsychosocial model). Jer da, svi imamo navike svojeg tijela, um/emocije koje nas oblikuju, ali je i ovaj aspekt da smo dio cjeline jednako važan i jako utječe na nas. U Zagrebu je sve užurbano i ljudi su pod stresom, kud god ideš oko tebe jure automobili, svatko brine za sebe i ide riješiti svoj problem. To je i u meni stvaralo jedan nevidljivi sloj nervoze s kojim sam se identificirala i mislila da je taj nemir moj problem. Sada vidim da ga tu nema, pa vas samo želim ohrabriti da se ne identificirate s lošim mišljenjem o sebi, mi ne možemo biti izrezani iz okoline kao neki zatvoreni sustav na koji ne utječu sile izvana. Okolina i ljudi s kojima smo okruženi reflektiraju se u nama i mnogo toga što osjetimo i pomislimo vezano je uz taj socijalni aspekt koji stvaramo svi zajedno.

Ovdje, na primjer, osvještavam neke druge načine socijalnog ophođenja koji mogu biti povrjeđujući, proizlaze iz društvenih rana te dovode do određenog načina ponašanja. Meni je to lakše vidjeti i lakše ne reagirati jer nisam uronjena u taj način bivanja. Ni to nije osobno, to su generacijski nasljedni sistemi koji se mogu otpustiti tek kad ih osvijestimo i zamijenimo boljim modelima.

Mi smo ribe u moru i tek kad pogledamo izvana možemo vidjeti more i reći: „Ovo nisam ja”.


Foto: Privatni arhiv, Tena i Nikola u vrtu

Neću te pitati kako izgleda tvoj uobičajeni dan na Biševu, nekako sumnjam da je ijedan „uobičajeni, ali me zanima koji su tvoji dnevni rituali? U čemu najviše uživaš živeći na otoku?

Pa dobro kažeš, nema „uobičajenog dana”, najviše zbog Nikole koji je svaki dan drugačiji, nevjerojatno ga je promatrati i diviti se stvaranju ljudskog bića. Inače naravno radim yogu, vodim online yogu, sate yoge na plaži (sada ljeti), editiram snimke, pišem i pratim jedan kratki online tečaj. Skuham, operem, pospremim, pet puta promijenim pelene i evo vremena za „ići na plažu” oko 19 sati i tako dani prođu brzo. Ostala godišnja doba više šećemo po otoku, sada je prejako sunce, ali obožavam ove šume, ove vizure, pogled na beskraj i morski horizont, vjetar u krošnjama i dubinu tišine koja vlada kada priroda utihne…

S obzirom da sam cura iz grada ne mogu se nadiviti ovoj prirodi i jedinstvenosti svakog zalaska sunca, iako su mi sada skoro svakodnevica. I dalje sam zahvalna i ne uzimam zdravo za gotovo bivanje ovdje. Želim i drugima otvoriti vrata da dođu tu, zato organiziram yoga povlačenja i pozivam svakoga tko želi raditi yogu da dođe i popije svoj komadić dubokog mira.

Kako je odgajati dijete tamo, uživa li i mali Nikola? Nedostaje li ti katkad život u gradu?

Nije me bilo strah doći tu s malom bebom. On je od početka skoro stalno vani, a čim je mogao samostalno sjediti igra se u vrtu, istražuje, lijepi se po blatu i gura puževe u usta (u čemu ga sprječavamo) te kako kaže Stipe „idemo za njim i presađujemo” jer mali sve raskopava. Mislim da je tu za njega predivno, a najviše zbog toga što Stipe i ja nismo u stresu i žurbi. Ne moramo nikuda ići, ne moramo ništa hitno obaviti i nabaviti, nego smo tu oko kuće i u sve uključujemo Nikolu. Odemo u Komižu, Split ili Zagreb po potrebi i to je super jer mali doživi druge ljude, gužvu, boje i zvukove kojih na otoku nema. Meni za sada ne fali ništa od velikog grada. Kad dođemo u Zagreb, podružimo se s prijateljima, kupimo što nam treba, prošećemo par puta i vratimo se u prirodu. Čak se i ne bi puno više družili da živimo u gradu jer svi imaju svoje obaveze i za svaki dogovor treba dosta vremena.

Kako je tekao tvoj životni put i što te dovelo do toga da podučavaš jogu?

Yoga je došla prirodno u moj život i u meni probudila znatiželju za govorom tijela. Osjećaji, granice tijela, energija, ekspresija, puštanje emocija kroz tijelo, cijeli unutarnji svijet se otvorio kroz redovnu praksu yoge. Za mene nije bilo izbora, sve sam se više educirala te sve više radila u području yoge. I dalje me sve više zanima i sve više fascinira tijelo kao polje svijesti kroz koje živimo sve za što znamo.
Na svojem sam primjeru provjerila i potvrdila da su misli i emocije zapravo tjelesne senzacije na koje reagiramo. One nastaju u tijelu kao energija* koju tijelo proizvodi kada odgovara na okolinu na način koji je naučilo (ovisno o dosadašnjim iskustvima). Iz tog uvida jasnije je da to što osjetim nisam „ja” već je to priroda tijela sama po sebi, a „moja” osobna specifičnost su iskustva, traume i mišljenja koja imam i kojima vjerujem. I tu možemo napraviti promjenu jer možemo prestati vjerovati i reagirati onome što nam je štetno, možemo „pustiti da prođe kroz tijelo”. Promjena se treba potaknuti kroz tijelo, samo razmišljanje o njoj nije dovoljno. Zato radimo yogu – komunikacijski alat između misli (razuma) i tijela su dah i pokret s punom pažnjom. Nakon prakse se dobro osjećamo, tijelo se razgibalo, istegnulo, otpustilo napetosti, došlo do daha i potaknulo cirkulaciju. Kada se dobro osjećamo u tijelu, mi smo sretni.
S vremenom nam postaje sve lakše promijeniti svoje stanje jer znamo kako si pomoći, a sve što trebamo je već tu.

* Doslovno energija, u vidu kemijskih, hormonalnih reakcija ili živčanih impulsa, a ne u nekom mističnom smislu.


Foto: Toni Lekić; Tena, joga i Biševo

Možeš li mi malo više reći o Biševo Island Artist Residency, otkud je došla početna ideja za osnutkom udruge i što je sve sa sobom donijela?

To je projekt kojeg je Stipe pokrenuo kroz druženja s prijateljima i spontano umjetničko izražavanje. Ljeto za ljetom sve je više umjetnika dolazilo dok jedno ljeto nije bio složen program s dvije kustosice u kojem su mladi umjetnici došli raditi i doprinijeli svojim kreativnim zanosom. Projekt je dobio veliku vidljivost i smisao, a ovako maloj zajednici i novi dašak kulture i živosti. Projekt je sada proširen na Biševo yoga healing space, program yoge i yogijskih povlačenja koja tu organiziram.

Ukoliko nekoga bude zanimalo, na koji vam se način volonteri mogu privremeno pridružiti u suživotu na otoku, u čemu sve trebate dodatnu ruku?

To je dobro pitanje, po potrebi trebamo baš nekog ciljano. Zadnje je bio raspisan natječaj za fanzin, tražili smo nekoga tko bi volio pisati i raditi na malom biševskom magazinu. Voljeli bi napraviti i ilustrirani vodič po otoku, za to ćemo trebati ilustratora/icu, dizajnera i putopisca. Pozvali smo prijatelja arhitekta da nam da savjet kako urediti dio kuće i slično. Treba naravno i jaka ruka za nositi kamenje za suhozide, pomoći prebacivati bačve ili graditi… Uglavnom, pravilo je da svatko tko dolazi treba nekako doprinijeti. 🙂 Volonterski program ostavljamo za ostatak godine jer je ljeti prevruće za koncentraciju ili fizičke aktivnosti.

Umjetnost, joga, zaštita i očuvanje okoliša, kuhanje zdravih i cjelovitih obroka, organiziranje retreat-ova… Tena, živiš moj san. Jesi li u, recimo, pubertetu ikada zamišljala takav život?

Heh hvala. 🙂 Znaš da jesam, ali nisam za njime žudjela, uvijek sam znala da je svakodnevni život ipak ključ i da nema tog savršenstva tamo negdje – kad konačno riješim ovaj ili onaj problem. Tek kad stvarno pristanemo da smo skroz tu, sa 100% svojeg srca i ljubavi za ovo što je sada ovdje, možemo biti sretni, tako i dalje nastojim živjeti. Za to nam ne treba pusti otok i savršeni uvjeti, detox, yoga ili ne znam što drugo što umišljamo da će nas „spasiti”. To je odluka – ili sam tu i pristajem, volim sve tako kakvo je ili nikada neću stići u sada i ovdje. To je ona metafora: zatvor je svako mjesto (emocionalno i prostorno) u kojem ne želimo biti. Zato mi sami sebi stvaramo zatvor svaki put kad ne želimo biti tu gdje jesmo. Eto, krenimo od toga da ne povjerujemo mislima da je tamo negdje bolje i kad bi bili tamo da bi bili konačno sretni, već se opustimo s ovime što je tu, ovi problemi, ovi ljudi, ovi osjećaji. Onda naravno napravimo što možemo da budemo socijalno aktivni i djelujemo, no opet iz tog stava da smo pristali na sadašnje stanje, a ne iz averzije.

Molim te, možeš li podijeliti s nama ideju za ljetni doručak, ručak i večeru? 🙂 Što sve raste u tvom vrtu?

Priroda je savršena, samo ju treba pratiti. Sada nam nudi povrće koje mi odmah razbistri i ohladi glavu – krastavci, tikvice, paradajz… To baš godi u ljetnim danima. Bogate salate pašu za doručak, ručak i večeru. 🙂 Bogate znači da su im dodane mahunarke i fini dresing za salatu, da ih jedem s humusom, a sa strane popečci od slanutka ili leće. Malo sira, malo jaja… Manje kuhamo juhe sada po ljeti i, naravno, manje pržimo i pečemo. Voće također paše u ovo doba, ali jako je važno da ga jedemo u posebnim obrocima. Nedavno smo imali višnje, šljivice i tri male jabuke, a svaki dan mjerkam smokve jer kroz koji tjedan mogle bi biti za gricnuti. Jedva čekam Nikolin prvi kontakt sa sočnom smokvicom.

Pročitala sam da si prije skoro 20 godina bila nekoliko mjeseci na Šri Lanki u budističkom meditacijskom centru. Kakvo je to iskustvo bilo za tebe?

To je bilo ključno i transformativno iskustvo koje je usmjerilo moj život. Došla sam tamo kao prazan bezosjećajan papir, a otišla inspirirana. Puno sam naučila upravo zato što sam bila jako ranjena, nenadano sam izgubila majku dvije godine prije tog putovanja i tada sam još uvijek bila u šoku. Radoznalo i spremno sam željela naučiti/osjetiti što podučavaju ljudi koji su se doimali bezbrižni i u čijoj blizini nisam bila ni najmanje osuđivana, već potpuno prihvaćena (bez obzira na sve što je meni stajalo kao kamen na srcu). Prirodno je teklo znanje o Budhinom nauku koje sam tamo dobila, te iskustva, slike i prijateljstva koja sam stekla. Zbog tog putovanja još uvijek nastojim primijeniti i živjeti budističku filozofiju, jer duboko vjerujem da nema bijega od boli i bolnih iskustava, no ima mira s njima.

Što bi savjetovala nekome tko želi živjeti svoj san, a smatra da se taj san doima čudnim okolini u kojoj živi? Jesi li i ti bila u toj situaciji?

Da, i sada sam u toj situaciji. 🙂
Lokalni ljudi ovdje ne razumiju potrebu za yogom i meditacijom, to im je nejasno i nepoznato, malo me s podsmjehom gledaju.

Pitanje je odlično, opet ću se nadovezati na Biopsychosocial model. Kada se tako osjećamo događa se nešto ne-osobno, a to je kompleks potrebe da podilazimo svojoj okolini kako bi bili prihvaćeni čak i pod cijenu da izgubimo svoju autonomnost.

Niste sami ako tako osjećate, to je neki globalni kompleks o kojem i Gabor Mate u zadnje vrijeme priča na sva vrata – da žrtvujemo svoju autentičnost zbog straha od tuđeg mišljenja i kritike. Trebamo držati svoju istinu i izričaj neovisno o tome što bilo tko misli. Ako netko ima dobronamjerne kritike naravno da ćemo ih uvažiti ali ako radimo nešto čime ne povrjeđujemo sebe ili drugoga, nema razloga da se ne damo do kraja, ponosno i odlučno.

Uvijek ima istomišljenika, ako nisu u bliskoj sredini s nama su u srcu, a u moderno vrijeme i preko interneta, koji nam otvara vrata za pronaći slična mišljenja, poveznice i virtualnu podršku. Ponekad je samo važno znati da i drugi žive vrijednosti koje i mi vrednujemo te da se na to možemo osloniti. To je ona: „Budi svoj; svi ostali su već zauzeti.” (Oscar Wilde). 🙂

Da sam ja Netko…

Netko s velikim „N” tko može utjecati na promjenu u svijetu?

Potrudila bih se da se u osnovne škole uvede edukacija o samospoznaji kroz bilo koji model koji tom društvu odgovara, na primjer meditaciju i psihologiju. Da svi koji se bave s odgojem djece i mladih također moraju „raditi na sebi”, jer ne uče samo zemljopis i matematiku, već i odnošenje te rješavanje problema koje mladi onda kopiraju. Mislim da je to mali korak koji bi mogao napraviti veliku promjenu. Da su djeci odgajatelji i edukacijske ustanove utočišta za razumijevanje i podršku, a ne mjesta od kojih bježe i gdje se bore.

Učenje, edukacija i znanost trebaju se poticati u mladima i biti im veselje da svaki zainteresirani par očiju zavoli učiti i da se razvija u smjeru gdje ga zanima. Svi prirodno težimo za znanjem, volimo biti uspješni, sposobni i produktivni, trebamo to poticati u mladima.

Nedavne objave:

Sestre Una i Ena svojim radionicama svjesnog jedenja „Mind Food” mijenjaju percepciju prehrambenih navika modernog čovjeka

Zamislite da ste u prirodi, nalazite se za predivno uređenim stolom, sjedite na zemlji, u neposrednoj blizini čujete ptičice, netko vam stavlja povez na...

Sudar mikrosvemira – Svijete, odabrala sam da te volim, iako mi se često baš gadiš

Meni je u mom mikrosvemiru superiška. No, svakodnevno se taj mikrosvemir susretne s drugim mikrosvemirima. Nerijetko se sudare, a znate kako to biva sa...

RAZGOVOR S ASTROLOGOM URANOVIM DJETETOM ILITIGA KBZ-om: „Brzo mi je postalo naporno objašnjavati da astrologija nije ćiribu ćiriba, pa sam počeo lagati da radim...

Sve vam je počelo dok sam bila tamo negdje u nižim razredima osnovne škole. U sklopu jednog Večernjaka poklonili su tablicu s izračunom podznaka,...