Wolfgang, „jagnjetina“ i doručak koji se jeo satima

Neki dan sam osvijestila da, iako cijeli život tvrdim da nemam neke konkretne uzore, već određene fragmente koji mi se sviđaju kod određenih osoba, Wolfgang je zapravo postao nešto najbliže mom pojmu uzora, i to još prije 14 godina. 

Mamina prijateljica Suzana živjela je u Stuttgartu sa suprugom Wolfgangom (da vam ne mažem oči ni da vas držim u iščekivanju – niti živi više u Stuttgartu niti joj je suprug Wolfgang) i dugo godina je nagovarala mamu da je dođe posjetiti. Mama je odlučila kako je to idealna prilika da i sestru i mene upozna s Njemačkom, pa smo se sve tri tijekom školskih praznika uputile kod Suzi i Wolfganga. To je bio moj prvi let avionom koji je započeo tako da sam se grčevito držala za sjedalo dok mi je mama u uho pjevala: „Ju te san se zajubija“, kako bih progruntala put. Ovo vam pišem čisto da imate uvid koliko sam bila opuštena sa 16 godina i zbog čega me Suzanin (tadašnji) suprug toliko oduševio.

Suzi nam je za doručak sljedeći dan, nakon što smo se pošteno okrijepile snom, pripremala nekakve lijepe namaze, zanimljive kruhiće i ukusne borovnice (never forget), zbog kojih joj nije bio problem potegnuti i poveći broj kilometara (živjeli su nekakvih pola sata od Stuttgarta) dok smo mi spavale. Blaženo sam pogledala prepuni stol (zatim zaljubljeno Suzanu, jer što reći za tu ženu), za kojim je već sjedio Wolfgang, čitajući novine. Nasmijan. Pomislim, tko u tako rano jutro može biti nasmijan i pije li kakve sretne tabletice. Wolfgang se nastavio smiješiti, pa sam se prisjetila da on živi u Njemačkoj i da čita njemačke novine. Nisam sigurna koliko bi se smijao da uzme neki naš dnevni list u ruke. A možda i bi s obzirom da je jedina riječ koju je znao na hrvatskom bila „jagnjetina“.

Promatram Wolfganga kako pije svoju kavu, čita svoje njemačke novine i sjedi u svom svježe pokošenom vrtu iza svoje predivne njemačke kućice. Zagrize zalogaj sendviča, spusti ga i nježnim, laganim pokretima sažvače hranu. Pa nam se malo obrati, poćakula, srkne gutljaj kavice, nešto se našali i nasmije, te kada osjeti da je vrijeme za to, zagrize sljedeći zalogaj.

Čovjeka je bilo meditativno gledati. Prije toga, a moram priznati i nakon, nikad nisam vidjela nekoga tko je toliko dugo i smireno jeo jedan obrok, uživajući u društvu ljudi s kojima ga dijeli. On je imao slobodan dan i očito je naumio da će mu svaki slobodni trenutak tog dana biti lakoća bivanja. Zračilo je to iz svake njegove pore.


Foto: Pexels

Kasnije sam saznala da je Wolfgang zapravo velika faca u Mercedesu, da vodi tim od stotinjak ljudi, da puno radi i da ima jako odgovoran posao. Vjerujte mi, gledajući ga tako sasvim opuštenog u vrtu, rekla bih da obrezuje vrtove i pjeva cvijeću. Jer, naviknuti smo vidjeti ljude na takvim pozicijama kako se javljaju vikendima na mobitele, kako im svako malo zatitra oko ili žmirkaju, kako imaju velike trbuhe od stresa i kako su sve samo ne opušteni. Možda Wolfgang nije bio takav na poslu, ali u svakom se slučaju sasvim dobro naučio resetirati.


Foto: Unsplash

Zašto se tako teško potpuno opustiti (i slobodnim danima)? Zašto se uklapamo ako sve obavljamo brže, a „kurcoboljci“ smo ako odlučimo usporiti? Dobro, mislim da si znam odgovoriti na ta pitanja, ali ona su zapravo jedan od razloga zbog kojih sam se prisjetila Wolfganga i lakoće njegova bivanja slobodnim danima. Moje oduševljenje njegovim ponašanjem dogodilo se upravo zato što sam se do tog trenutka stalno morala opravdavati ljudima oko sebe – zašto sporije jedem i pažljivo žvačem svaki zalogaj, zašto se ne želim (i ne mogu) stalno žuriti, zašto promatram ljude koji su za istim stolom, a „ne gledam u svoj pijat“ i nemam potrebu utrkivati se tko će brže pojesti. Između ostalog, to opravdavanje me učinilo prilično neopuštenom osobom, pa mi se za tim stolom dogodila svojevrsna „eureka“. Wolfgang se nije imao potrebu opravdavati, on je samo bio to što je. I samim time se nametnuo u jednog nenametljivog uzora, pomalo rebela, okupanog u (trenutno „najsilovanijoj“ riječi) svojoj autentičnosti.

Tijekom leta za natrag nitko mi nije morao pjevati na uho, a svaka sljedeća vožnja avionom bila je sve veća kamilica.

Znate kako kaže ona: „Tension is who you think you should be. Relaxation is who you are.“ Dobro kaže. Ne vjerujte ako vam tvrde suprotno, nemaju oni pojma. 🙂 

Nedavne objave:

Sestre Una i Ena svojim radionicama svjesnog jedenja „Mind Food” mijenjaju percepciju prehrambenih navika modernog čovjeka

Zamislite da ste u prirodi, nalazite se za predivno uređenim stolom, sjedite na zemlji, u neposrednoj blizini čujete ptičice, netko vam stavlja povez na...

Sudar mikrosvemira – Svijete, odabrala sam da te volim, iako mi se često baš gadiš

Meni je u mom mikrosvemiru superiška. No, svakodnevno se taj mikrosvemir susretne s drugim mikrosvemirima. Nerijetko se sudare, a znate kako to biva sa...

RAZGOVOR S ASTROLOGOM URANOVIM DJETETOM ILITIGA KBZ-om: „Brzo mi je postalo naporno objašnjavati da astrologija nije ćiribu ćiriba, pa sam počeo lagati da radim...

Sve vam je počelo dok sam bila tamo negdje u nižim razredima osnovne škole. U sklopu jednog Večernjaka poklonili su tablicu s izračunom podznaka,...