Riba li Emilia Clarke svoju kuhinju ili kako je Popeljuha Zavaljuha postala bogatašica u Monacu

Da mi je netko rekao prije dva mjeseca, dok sam ponovno gledala One Tree Hill (da, ne gledam uvijek samo i isključivo visoko kvalitetne serije) prisjećajući se serije na kojoj je moja generacija odrasla i diveći se ljepoti Shantel VanSanten da ćemo ona i ja biti dio iste serije, pitala bih ga konzumira li nekakve opasno dobre supstance.

Ali, moj dosadašnji život ima dosta čudesnih crtica, pa se još jednom pokazalo da je sve moguće.

Priča ide ovako. Dolazi mi SMS poruka par dana prije Božića jesam li slobodna za snimanje serije FBI u Opatiji. Gledam poruku, po linku i potpisu koji je poslan u poruci vidim da me ne zajebava nitko, pokušavam se prisjetiti jesam li se možda nekad za nešto slično prijavljivala. Aha, jesam. Zapravo ne toliko davno. U nedostatku para čovjek povuče svakakve ishitrene poteze.

Postanem znatiželjna. Pristanem, iako nisam dobila nikakve detaljnije informacije i nemam pojma što me čeka.

Par dana nakon Nove godine, vidim propušteni poziv (da, ako me zovete očekujte da se uglavnom neću javiti, pa me ne zovite) i poruku da sam bila kontaktirana zbog već navedene serije. Javim se povratno i po svemu što (ni)sam čula, prođe mi kroz glavu da me ipak netko zajebava s namjerom prodaje u bijelo roblje ili makar kojeg organa. Ne znaju oni da se neće baš obogatiti.

Isti datum imam jedan od najvažnijih razgovora za posao do sada. Ne mogu doći na mjesto snimanja u vrijeme koje im odgovara. Kažu, probat će vidjeti s Amerikancima mogu li im se pridružiti kasnije. Kažu i da će doći po mene sa svojim vozilom ako bude potrebno. Već vidim crni kombi kako mi prilazi, uvlače me unutra, ispisujem s ružem: SOS na prozor, lome mi ruke, gledam bespomoćna policajce kako kopaju nos na semaforu, uspavljuju me… Ćao, organi, do neviđenja! Djevojka s druge strane ipak objašnjava zašto mogu doći kasnije i zašto će doći po mene ako je potrebno: „Vi ćete biti face double glumici u seriji.”

Ke?


Foto: Pexels

Pojavljujem se u Opatiji, ulazim u navedeni hotel, penjem se na kat i vidim ogromnu salu u kojoj su voditelji – Amerikanci, Mađari i Dubrovčani. Prepozna me (?) voditelj i uputi kostimografima, pa kaže da ću s kombijem morati na Preluk, u bazu, jer su tamo šminkerice. Potom će me opet kombi odvesti na set. Saznajem ime glumice, oblačim na sebe haljinu, nekakvu kratku „bundu”, stavljaju mi nakit – radi se o bogatoj Ruskinji koja se nalazi u Monacu. Ono što ja trebam je praviti se mrtva.

U kombiju se nalazim sa taksistom koji misli da sam američka glumica i Mađaricom koja je zadužena za mene. Svi ti, nazovimo ih, koordinatori imaju slušalice u ušima i uglavnom te ne mogu čuti što pričaš jer im stalno netko nešto govori. Vidi ti mene, a do maloprije sam ribala kuhinju nakon ručka. Pitam se riba li Emilia Clarke (koja se isto vozila ovim kombijima jer je ista tvrtka radila na seriji Game of Thrones) svoju kuhinju. Zna li gdje joj se nalazi kuhinja u kući?

Oprosti Emilia, nadam se da se volimo i dalje.

Imaju li svjetski celebrityji čistačice koje završavaju fakultete ili je to samo „u nas” priča?

Na Preluku upoznajem glumicu „blizanku”, rade nam frizure istovremeno, kako bi bile što sličnije, nju našminkaju do neprepoznatljivosti, meni samo rasprde nekakvo sjenilo po očima. U ovom prvom dijelu večeri osjećala sam se stvarno kao netko tko je (njima) jako bitan, jer me Mađarica nadgledala čak i kad sam išla na WC. True story.

Ubace me u kombi i dolazimo na lokaciju snimanja. „Preuzima” me druga djevojka, Hrvatica. Ne pričamo previše jer joj pričaju na uho, „prijem, prijem”. Vani je minus, puše bura. Iako je rečeno da će se snimati u zatvorenom, saznajem da snimamo vani, gotovo uz more. Već mi je danima upaljeno grlo, ne gine mi upala pluća, ali dobro, ako umrem od hladnoće makar ću umrijeti kao bogatašica u Monacu. Jedino je zajeb što će ona morati umrijeti malo prije mene. Jedna scena se snima po šest, sedam puta, ako ne i više, svi cvokoćemo, oko mene je dosta statista, saznajem da su ovdje od 10 ujutro.


Foto: Pexels

Govorim da sam bolesna, samo da me prebace negdje u toplo. Završim u restoranu gdje je smještena ekipa doktora, ispituju me kao da sam upravo opljačkala nečiji trezor, čekam da mi kao pravi policajci krenu opipavati čmar. Nakljukaju me tabletama (makar sam u toplom i pijem čaj, mantram). Dolazi po mene ona djevojka koja me je „preuzela” na lokaciji, traže me dolje. Stojim, čekam. Spustimo se gotovo skroz uz more, pridružuje se i glumica, a djevojka koja glumi njenu kćer ponavlja istu scenu već sigurno sedmi put. Prolaze minute, sati. Stavljaju termofore oko mene, jer znaju da sam već bolesna, bez obzira na to i dalje mi vilica cvokoće, gledam ekipu šminkera i ostalog osoblja kako umiru od hladnoće, a onda i glumce koji su bez jakni i koji iznova i iznova ponavljaju scenu.

Krvav posao.

Nedostaje mi moja kuhinja da je ribam. „Ja želim da te ribam, za jedan dodir dala bi sve te redateljeve poglede”.

Zove me redatelj, moram leći na pod i praviti se da sam mrtva. To neće biti nikakav problem, jer sam napola već leš. Mala glumica dolazi do mene, vježba na meni, redatelj me pokušava nasmijati i biti simpa, ali trenutno su moji osjećaji prema njemu podvojeni. Ja sam u najlonkama i haljini, tebi se samo oči vide koliko si zabundan. Svjestan si toga, pa razbijaš atmosferu, ali hajmo ovo više završiti ili ću ja razbiti tebe (sve iz ljubavi, naravno). Najhladniji je tjedan u godini, a hladnoća ne utječe najbolje na mene.

Ono što nas je svih spasilo je rok do kojeg se smjelo snimati ispred vile, napokon su označili kraj (mislim da je bilo 1 ujutro), a mene su odmah poslali da se grijem u restoranu. Slušajući ostale statiste, zaista sam bila srećkovićka. Em su me mazili i pazili koliko je bilo prostora za to, em sam se smrzavala minimalno u odnosu na one koji su na lokaciji bili cijeli dan. Samo nekoliko njih je do kraja uživalo u svojoj novopečenoj slavi, lik koji je kratko glumio tjelohranitelja se toliko raspojasao da je svom snagom slučajno odalamio jednu od glumica. Možda je on bio na onim nekim supstancama s početka priče. Eto, sačuvala me bolest od smrti, vjerovali ili ne.

Ako ste mislili da će ovo biti neka ultra glamurozna priča, zaboravili ste tko je piše.

Jebeš Hollywood i američki san taj,
Palme, high sky, more, night ride,
Dimin ka rasta, Dalmacija lifestyle.

Da ne budem skroz grumpy cat, zahvalna sam na prilici da iskusim ovako nešto, dok specijalno pismo „zahvale” vidim da piše (piša?) i moj mjehur trenutno, podbadajući me jer koristim riječ zahvalnost.

Mislim da nikada nije slađe bilo doći doma.

Kao ni izribati kuhinju sljedeći dan. Ćao, Emilia!

 

Nedavne objave:

Sestre Una i Ena svojim radionicama svjesnog jedenja „Mind Food” mijenjaju percepciju prehrambenih navika modernog čovjeka

Zamislite da ste u prirodi, nalazite se za predivno uređenim stolom, sjedite na zemlji, u neposrednoj blizini čujete ptičice, netko vam stavlja povez na...

Sudar mikrosvemira – Svijete, odabrala sam da te volim, iako mi se često baš gadiš

Meni je u mom mikrosvemiru superiška. No, svakodnevno se taj mikrosvemir susretne s drugim mikrosvemirima. Nerijetko se sudare, a znate kako to biva sa...

RAZGOVOR S ASTROLOGOM URANOVIM DJETETOM ILITIGA KBZ-om: „Brzo mi je postalo naporno objašnjavati da astrologija nije ćiribu ćiriba, pa sam počeo lagati da radim...

Sve vam je počelo dok sam bila tamo negdje u nižim razredima osnovne škole. U sklopu jednog Večernjaka poklonili su tablicu s izračunom podznaka,...