Država Apsurdistan: Bolje 12-godišnjaci u Mečki nego za volanom autobusa strani dečki

Dnevnik Nove TV prošli je tjedan napravio anketu treba li ili ne treba vratiti obvezni vojni rok. Nisam ni sumnjala u rezultate – 76% građana glasalo je da treba, 24% da ne treba.

Nameće mi se i odgovor tko je sve sudjelovao u anketi, ali odgovoru se nije ni teško nametnuti jer komentari na društvenim mrežama puno govore. Nisam sigurna razmišljaju li ti ljudi da njihovo dijete zaista ode u rat i nikad se više ne vrati, bi li ponovno stisnuli potvrdan odgovor. Ili su oni ipak samo za predigru – obvezni vojni rok će mladima biti sasvim dovoljan da ih usmjeri na pravi put? Što nije da predigra obično vodi do seksa? Metaforu na stranu, možda su se zaboravili seksati. Ja bih uvela obvezni seksualni rok – oni koji žele odlučivati o tuđim životima – seks minimalno tri puta tjedno. Inspektorat (sve)prisutan u domu dok se aktivnost obavlja. Oni koji vode svoju brigu – koliko puta će se seksati ili hoće li živjeti u celibatu, potpuno je na njima.

Komunalno društvo Autotrolej d.o.o. zaduženo je za riječki javni prijevoz. Na tjednoj bazi ih se sjetim, srca moja, kao i to da jedva čekam dan kada ću pisati o njima. Taj divan dan je stigao. Objavili su kako krajem veljače radna mjesta vozača autobusa zauzimaju Indijci, Nepalci i Filipinci. Kukulele! Sve može, ma čak će građani kroz prste progledati i djeci od 12 godina koja roditeljima uzimaju Mečke i piče po centru gradova (ipak je to pubertet, opasan je on), samo nemoj te migrante. Napravljena je i anketa, naravno. Kaže jedna Gospođa kako je jako žalosna jer naši mladi odlaze van, a uvozi se strana radna snaga. Druga govori, zavijena u tugu, da ćemo morati to prihvatiti i samo da sve bude u redu.

Gospođo, poštujem ja Vaše mišljenje, ali u nas Vam već odavno nije ništa u redu. Da pojasnim.

Išla sam u srednju školu i vozila sam se javnim prijevozom doma. Jedna se mlada žena spremala sa svojim djetetom izaći iz autobusa i vozač ih je vidio da izlaze. Vrata su se otvorila, žena je prvo išla spustiti djevojčicu (veoma malu, rekla bih da je imala dvije do tri godine) iz autobusa i držala je za ruku. I dalje je bila u autobusu. Vozač je zatvorio vrata koja su uhvatila njihove stisnute ruke i nastavio voziti dok je djevojčica visila vani iz autobusa. Svi smo viknuli u šoku, žena je počela vrištati, ovaj naglo staje, otvara vrata, žena izlazi, uzima dijete i trči prema vozaču pitati ga je li normalan. Za vozača se već znalo da nije normalan. Nastavio je voziti za Autotrolej i dalje. Nije bilo anketa u njegovom slučaju. Nije bio Indijac, Nepalac ni Filipinac.


Foto: Pexels

U riječkom javnom prijevozu vam se ljudi vole i drogirati. Tako je prije koji mjesec narkoman sjedio nasuprot mene i uredno obavljao svoje aktivnosti, dok je osnovnoškolsko dijete s torbom na leđima sjedilo ispred njega (također nasuprot mene). Narkoman je pušten u autobus, iako je bilo vidljivo u kakvom je stanju – jer mi smo Rijeka – prihvaćamo različitosti, imamo tolerancije za svih jer za svih ovdje ima dovoljno mjesta. On nije ni Indijac, ni Nepalac ni Filipinac.

U riječkom ćete se javnom prijevozu svega nagledati, uz to vrlo vjerojatno i ozlijediti (barem jedna modrica), imat ćete priliku i prebrojati sve organe jesu li za dom spremni jer naši dečki vole biti jaki na gasu, ali ono što nam treba biti okidač zasigurno je vozač koji je Indijac, Nepalac ili Filipinac.

Nisu naši dečki slabi ni na jeziku, ponekad se vole i fizički obračunati. Sve oni to za našu sigurnost – samo da sve bude u redu.

Jedva čekam promatrati zbivanja u javnom prijevozu od kraja veljače i dajem ruku u vatru da će biti puno prijatnija vožnja.

Nadalje, da Gospođo, i dalje pričam s Vama, znate li da u ovom Apsurdistanu u kojem živimo, kada odete poslikati pluća u Dom zdravlja, nalaz ne možete dobiti direktno na e-mail? Iako ste upitali na šalteru možete li ostaviti svoju e-mail adresu, pa da Vam odmah tako pošalju. A ne, prvo trebate nazvati šalter, biti rođeni pod sretnom zvijezdom jer će Vam se jedino u tom slučaju javiti, telefonski izdiktirati e-mail adresu, zamoliti sve svece i bogove da je dobro upišu, ponoviti je nekoliko puta i onda otplesati indijanski ples da Vam e-mail stigne do kraja dana. Ukoliko ne stigne, zovete ponovno. Krivo Vam zapišu e-mail adresu, iako ste im diktirali slovo po slovo nekoliko puta, pa im opet diktirate i plešete indijanski ples pod nazivom Samo da sve bude u redu i onda e-mail s nalazom stigne i Vi ne znate što biste od sreće. No, u poruci piše da Vaš posao tu nije gotov. Imate Vi još posla ovdje. Trebate nazvati svoju doktoricu opće prakse je li i ona dobila isti nalaz, pa ovima odgovoriti je li Vaša doktorica opće prakse dobila nalaz. Ovo je istinita priča isto pod radnim nazivom Samo da sve bude u redu.

Sada se vraćam na Vašu kolegicu, Prvu Gospođu iz ankete, koja žaluje što naši mladi odlaze iz Hrvatske, a zapošljava se strana radna snaga. Prva Gospođo, prvo jedan lijepi pozdrav, nadam se da ste došli k sebi od šoka. Drugo, znate, nije problem ni u našim mladima koji odlaze ni u stranoj radnoj snazi koja dolazi već u tome što u RH trenutno postoje dvije vrste poslova (ponajviše). Prvi su oni koje većina naših mladih neće dobiti jer nemaju vezu ni dovoljno potrebnih krvnih zrnca, a drugi su oni koji iz velikog broj razloga (čitaj: podcjenjenost na svim razinama) nemaju zainteresirane, pa zapošljavaju one koji smatraju da će se s tim mjesečnim iznosom i uvjetima na radnom mjestu uspjeti snaći jer im je obećan i smještaj. Oni ne znaju za bolje, samo za gore.

Skidam kapu svima koji si žele bolje i rade nešto po tom pitanju, kao i onima koji, ako ništa, makar takve podržavaju.

Draga, Prva Gospođo, vrlo mi je jasno da niste u tim skupinama, ali možda mi možete objasniti nešto – ako Vi to razumijete, ako ste možda u družini pod nazivom “Naši”:


Foto: Pexels

zašto se traži bogato radno iskustvo mlade koji su tek izašli s fakulteta za minimalnu plaću? Voze li zato 12-godišnjaci po centrima gradova, kako bi nabili radnog iskustva za karijeru vozača (autobusa Autotroleja npr.), kada se budu zapošljavali s 19 godina?

Ma ne brinite i ne tresite se odmah, Gospođo, znam da 12-godišnjaci koji voze Mečke neće raditi te poslove, zna se na kakvim pozicijama takvi završavaju. Za njih se ankete ne sastavljaju.

Drage Gospođe, evo, to bi bilo to, hvala na ovom netraženom razgovoru s Vaše strane i za kraj da Vas pozdravim sa stihovima Severinine pjesme, s obzirom da ste zabrinuti za njenu trenutnu situaciju (u vezi odluke koja je donešena od strane onih koji se nalaze na čelu Apsurdistana – prvi od svetog trojstva – sudstvo, politika i crkva):

Virujen u te, s tobom živin lipo,
sve dok te bude, volit ću te slipo.

I kad me varaš, s tobom lipo mi je.

Nedavne objave:

Ima nade…

Prošla godina me naučila da ima nade. Ako se osjećate usamljeno i pitate se gdje je taj netko „vaš“, samo ću vam pripomenuti da sam...

Kako je Grinch (u obliku potresa mozga) Josipi vratio Božić?

Otvorila sam Instagram i vidjela da mi je Josipa odgovorila na pitanje koje sam postavila vezano uz prosinac - imaju li svi, također, potrebu...

RAZGOVOR S LUKRECIJOM TOMUŠIĆ: „Brijem da je moj filter šaren, blesav, a katkad i kao metalna ploča – ništa ne prima“

Ako čujete: „Hej, lepi!“ ili „Mladiću!“ (a možda niste ni mladi ni lijepi, hehe), a to izgovara preslatka ženska osoba, nemojte ustuknuti i pobjeći...