Ako čujete: „Hej, lepi!“ ili „Mladiću!“ (a možda niste ni mladi ni lijepi, hehe), a to izgovara preslatka ženska osoba, nemojte ustuknuti i pobjeći jer vas nitko ne zafrkava, to vas Lukrecija Tomušić poziva da joj pomognete izvući kolica iz prtljažnika.
Iako se uglavnom lepi mladići odazovu i prilaze uskočiti u pomoć, bilo je situacija u kojima je zauzvrat dobila blijede poglede, jer ljudi jednostavno nisu dovoljno otvoreno i pažljivo slušali, vjerojatno kompletno bivajući u svojim glavama. Kad smo kod toga, lijepo vas molim da usvojimo nešto što smo trebali usvojiti u osnovnoj školi, možda i vrtiću – parkirna mjesta za osobe s invaliditetom su mjesta za osobe s invaliditetom.
Dugo sam planirala ovaj razgovor, možda predugo. Sjedam na kavu i prva pomisao koja mi prođe kroz glavu je: A što ako se predomislila i ne dođe? (Poslije je potvrdila moje sumnje – ne pristaje baš na intervjue, na kraju teksta će vam biti jasnije zašto.) Mrvicu nervozno se osvrćem oko sebe, gledam prema vratima, uzimam mobitel, pogledam ulijevo, evo rolajućeg osmijeha, dolijeće. 🙂
Foto: Tanja Kanazir
Ne znam kad je zadnji put netko ostavio ovakav dojam na mene. Kupila me odmah (a zakucala spomenuvši da najviše sluša Khruangbin, jedan od mojih najdražih bendova), čak i ne zbog svoje životne priče niti načina na koji je organizirala svoj život, već zbog te svoje zarazne energije, mudrih riječi i osmijeha koji nije skidala s lica. Taj dan su se i meni popalili mišići na licu, zaista već dugo tako nisu.
Lukrecija je prije 14 godina bila na rođendanu, bila je tematska zabava i nosila je tutu. Pripiškilo joj se, pa je krenula do auta presvući se, jer tuta baš i nije najzgodnija obleka kad ti se piški. Poskliznula se, pala sa zidića na kamen koji joj je u tom trenutku smrskao kralješke, rebra su joj probila pluća i od tada joj se život promijenio za 180 stupnjeva. Trebala je sve ispočetka, kako govori, kao mala beba, ali s odraslim mozgom – micati se rukama, jesti, obavljati nuždu, prati zube…
Prošla je ona baš jebeni put, no ta težina ne vidi se na njenom licu. Lagana je.
„Znaš šta, doživjela sam svašta. Vidjela sam svega. Desilo se to sranje, završio si u bolnici, na rehabilitaciji si, misliš da si ti jedini. Upoznaš još 30 takvih ljudi, vidiš da je sve u kurcu i u banani, ali tu je osmijeh. I onda dođeš na dječji odjel. I kažeš: „Koji kurac je meni, niš mi nije!“ Vidiš tu dječicu i vidiš da uvijek može biti gore. Budeš zahvalan na malim sitnicama, na tome da si imao nuždu ujutro. Znam da je to glupo, ali to te veseli, ono.“
Kaže da joj ljudi govore kako se nije promijenila, kako je uvijek ostala vesela i blesava. „Ajme, brate, niste me vidjeli ljutu. Ono grizem, odnosno ne da grizem nego bolje da niste u blizini jer ću vas ozlijediti, a neću vas taknuti.“ Nasmijale smo se. Znam o čemu priča.
Koliko god sam vesela, toliko budem i na onoj drugoj strani. Nije da se ponosim njome. Pokušam se izolirati takvih dana. Nema potrebe da me ljudi gledaju takvu. Znam da je to dio života, ali čemu?
Pitam je što je ljuti. Slatko se nasmijala. Ljute je neobazrivi ljudi, ljudi bez empatije, sebični ljudi, koji primjerice „samo“ na pet minuta stanu ispred rampe na mjesto za osobe s invaliditetom, a to je nešto što puno znači. „Jer to nije da je on samo stao, ja napravim gužvu dok uđem unutra, stres. Nemoj tamo parkirati, brate, imaš noge – prošeći dva koraka i sve okej“. Kaže i da ne voli ljude koji su zločesti, i fejk prijatelje: Tog se treba paziti. Ne treba na njih negativno gledati, zaključuje Luce, jer smatra da nas oni mogu mnogo toga naučiti, primjerice što ne raditi drugim ljudima.
Složile smo se da ono što vidimo i čujemo puno utječe na nas, ali ovisi i kakav filter imamo. Kakav je njen filter? Kaže da misli da je šaren, blesav, katkad i kao metalna ploča – da ništa ne prima. Katkad bude i mreža kroz koju sve prođe. Sve ovisi kako je.
Zanima me kako se ispuhuje. Odgovara da je za nju ispušni ventil košarka. Njeni kolege košarkaši je ne štede nimalo – bude tu i modrica i krvi, no njoj se upravo to i sviđa.
Tu je veselo, crnog humora je izrazito puno. U početku ljudi kada budu s nama su zgroženi, i onda kada kasnije uđu, bacaju i oni fore.
Jedina je žena u Rijeci koja igra košarku u kolicima. Dugogodišnji plan bio joj je okupiti žensku reprezentaciju i evo, baš ovaj vikend imaju pripreme u Prelogu. No, zahvaljujući Lukreciji i par košarkašica iz drugih gradova, oformila se već i košarkaška skupina Crazy Chicks žena s invaliditetom, no i nekoliko zdravih, kako kaže. Napravile su si čak i roze dresove na vatricu. Prošle godine su se prijavile na dva ljetna turnira, što je bio prvi put da žene nastupaju. „Bilo je ful slatko. Rekla sam dečkima da bi bilo lijepo da puste malo cure da dobiju prvi put. Mhm. Mi smo bile krvave, frendica je imala cijela koljena razderana, a ja plava rebra. U jednom trenu smo mi povele, oni su nas raskašetali. Trener se samo smijao jer je znao da će se to desiti: „Što ste mislile da će vas pustiti?“ Ali, mi smo bile sretne. Prvi put smo nastupale, dale smo sve od sebe.“
Fora je tako kad smo zajedno, onda se te noge bacaju po zraku: „Baci noooogu!“, pa onda jedna kaže: „Ajmo se kladiti da mogu strop dotaknuti s nogom“, nitko joj ne vjeruje. Ova skine protezu i stisne strop, znači to je show! Bude zanimljivo, bude smijeh! Tko god bude s nama, napuni se energijom, bude veseo.
Žene koje igraju košarku u kolicima su u začetku, nešto što je poprilično novo, nema ih puno. Lukrecija bi voljela sa svojim timom Crazy Chicks otići na neko europsko natjecanje, iako smatra da je konkurencija velika (bez obzira što ih nema puno). Primjerice, smatra da protiv Nizozemki ni naši dečki nemaju šanse. Njihova država, naravno, puno ulaže u taj sport.
Foto: Tanja Kanazir
Obožava raditi slastice, a djeca od prijatelja su je naučila da svatko za rođendan treba dobiti jednu tortu – tako da voli doći na rođendane bliskih ljudi s tortom. Tko zna, možda je to zato jer ona rođendan nema svake godine – rođena je 29. veljače. 🙂
Ta torta masu znači, znaš, svih veseli. Pogotovo onog tko slavi. I neki znak pažnje, nije samo da si donio tortu, nego si je i radio. Kupio materijal, posvetio vrijeme tome. Tako da mislim da je to lijep dar.
Predsjednica je Udruge osoba sa spinalnim ozljedama Karoca, služe kao informativna udruga da pomognu novoozlijeđenim osobama (paraplegija i tetraplegija), da ih upute, kažu im na što imaju pravo, kome da se obrate i gdje mogu tražiti pomoć/predati papire. Novoozlijeđenim osobama bi poručila da čak i u onoj najvećoj tami ima uvijek barem malo svjetlosti:
Znaš ono, tunel i nešto sitno vidiš, nešto malo, idi, idi i samo idi naprijed! Doći ćeš do toga. Budi uporan, dosljedan sebi i nemoj odustat’. Ili okej, odustani, ali se opet vrati. Samo guraj naprijed, šta drugo?
Prolaze kraj nas neki psići, Luca se isključuje i tepa im nekim svojim jezikom: „Abi dabi, dabi da! Vidi ih kako su dobri!“
Ovaj je tjedan povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom održala predavanje u jednoj riječkoj osnovnoj školi. Malo je reći da su djeca oduševljena i Lukrecija ističe kako je jako lijepo družiti se s njima. „Cijelo društvo i sustav nas prikazuju kao nešto tužno, čak i ružno. I onda vide nas koji smo onako veseli, zabijamo se s tim kolicima, pa dolaze doma i govore: „Mama, oni se zabijaju s kolicima, oni voze auto, ajme da ih vidiš!“ Onda se roditelji pitaju kao: Šta je to bilo? Tko je bio u školi?“, smijemo se (iako se meni u ovom trenutku malo plače/povraća kada spomenemo riječi društvo i sustav).
Zahvaljujući Lukreciji, osobe s invaliditetom mogu kako i priliči ući u riječku Zagrebačku banku (moram napomenuti da joj se direktor banke zahvalio na upornosti, jer ona nije stala (smijući se govori: Krv sam im pila) dok se prilaz nije omogućio), a potrudila se i da se napravi topli hodnik između MMSU-a i Dječje kuće, jer je MMSU napravljen bez lifta. Bilo joj je nevjerojatno da takav muzej u današnje vrijeme nema pristup za svih.
I dalje ima u planu nekad u budućnosti nastaviti organizirati Art Bazaar. „Divan je to event, di se svi družimo, veselimo, i nadam se da će opet zaživjeti.“
Pitam je da mi odgovori na Da sam ja netko… Pa, da je Luce netko, stavila bi u zakon da dnevno trebaš reći barem pet lijepih riječi drugima. Da dan bude ljepši svima. Dala bi ljudima empatiju, osvijestila da postoje različiti ljudi i da treba biti razuman.
Kaže da nije od nekih self-help knjiga, malo joj se serucka od njih. No, preporučuje svakome da pogleda, kako bi se osvijestio i bio malo zahvalniji na svom životu – Crip Camp i Rising Phoenix.
Ovaj sam tekst započela molbom, tako ću ga i završiti (ovaj put misleći na medije) – prestanimo na osobe s invaliditetom gledati kao na neku posebnu i drugačiju vrstu, neka čudna bića. To su osobe kao što si ti, sve isto, „samo“ ih je život spletom nesretnih okolnosti samljeo jače. Ajmo pomoći koliko i kad možemo, raditi na svojoj empatičnosti, ali nemojmo raditi od njih klaunove. Hvala Luce što si mi ukazala na ovo. I merci, hvala što jesi.
(izazivam vas da se probate ne zaljubiti u nju)
