Otvorila sam Instagram i vidjela da mi je Josipa odgovorila na pitanje koje sam postavila vezano uz prosinac – imaju li svi, također, potrebu ostati spavati doma, gledati božićne filmove i peći keksiće, a ne dignuti se, spremiti i otići na posao. Bacakajući se u autobusu (Autotrolej je moja neiscrpna inspiracija o kojoj ću svakako pisati u kratkom pregledu 2024. čim uhvatim vremena) s jedne strane na drugu, u stanju blagog stresa (jer prosinac i sve se moralo ovaj mjesec), ova poruka me razbudila, utoplila, dirnula i nasmijala.
Blago meni s ovakvim ljudima. Josipa je legenda s kojom sam studirala dvije godine na diplomskom studiju u Zadru. Iako je možda na prvu djelovala prilično strogo i nedostupno, ispostavilo se da je to jedna od najpozitivnijih osoba koje sam ikad upoznala. Nismo se pretjerano družile jer nismo bile na istom smjeru, ali ostala mi je u najboljem mogućem sjećanju i ostale smo u kontaktu.
Čitajući ono što je napisala, odmah sam znala da ovo želim podijeliti i s vama. Možda će vam ove godine baš trebati. A ja jedva čekam Badnjak i pečenje keksića! 🙂
Josipa:
Ja na bolovanju cijeli 12. mjesec. Prvo mi je bila depra jer su svi negdi, svi po adventima, izlasci… A onda…
… Onda san dobila svoju prvu božićnicu (škrtavi Slovenci garant tribaju oprat još para ovu godinu), potrošila ju na novo Božićno drvce i lampice… Okitila kuću, okitila Franu, svaki dan dolaze gosti, prijatelji, obitelj… Kuham za druge, ugošćujem ljude sa ljubavi, jer nema stresa. Ne ide se na šugavi posa’ di promatraš koliko je ovo otužno društvo zaglibilo u konzumerizam.TV se nije upalija više od 20 dana, kazetofon iz 80-ih od jutra u funkciji! Ljudi dođu u moju Jugoslavensku gajbicu i lipo im je. Lipo im je jer je ugodan vajb. Neki chill place. Povaljaju se ka pršuti na onaj stari zeleni kauč i takvu fotelju. (To su oni jedini što je bilo za kupit u Jugi, svi su imali iste, kad neko sidne, federi se čuju kod susjeda, haha.) Kad sidnu lipo pozdrave Franu koji ih pomno prati, ali ne progovara (onaj divni retro lutak u kantunu).
Stančić je to di se grije na drva, nema klime. Kuhinja drvena, također iz 80-ih, ne radi napa. Elementi nemaju visoki sjaj, pećnica isto ne radi, ali zato Air Fryer (najbolji frajer u mom životu) sprema naaaajukusnije meso, začinjeno mirodijama prikupljenim na raznim putovanjima. Pijat viška uvik fali i to ne zato jer je u mašini za suđa, jer ona bi za ovu kuhinju bila kao povratak u budućnost (čitaj: nema je, kao ni mog laka na noktima jer 10x dnevno perem suđe), pijata fali jer se uvik nešto fino papa, jer uvik neko navrati… Ma tu kod Švike, zaleti se. I to ti niko ne može platit’!
Foto: Pexels
Fensi kolači i butter torte sa savršenim ukrasima i topperima se ne peku (jer eli, pećnica ne valja), ali kad zamirišu domaće palačinke sa koricom tek ubrane, friške naranče, cure sline i ekipa se vrati u neko drugo vrime. U vrime kada se Božić jedva čeka, jer je doma bia poseban ugođaj, jer su se drvca kitila od gušta, a ne za Instagram. Vrime kada smisao Božića nije bia skupi izlazak, hrpetina darova ispod bora. Vrime kada se nije sekiralo oko rezervacije stola, fensi oblekice niti božićnog fotkanja. Siti ih na vrime kad su za Sv. Nikolu dobili onog šupljeg, čokoladnog Dida Mraza u čizmu, a za Sv. Lucu bombone ispod kušina. Siti ih na ona jutra kad su u pidžami trčali iz kreveta vidit’ jel’ doša Dida Mraz! Spreme se fritule u ponediljak, a miriši kuća na njih do sride haha. Ma i kolači se jedu, ovo božićno vrime uvik neko nešto peče. Nema zakazanih termina, ručak je gotov od 3 i po, pa dalje, ko oće neka bane.
Svaki dan je nešto drugo. Jedino nikako uloviti lipog suvog mesa za jotu, kiselo zelje i fažol, eli. Spremi se i moderna spiza, malo tortiljice, paštice i te pizdarije. Za popit’ Bogu fala uvik ima nešto, dugo, kratko, sva područja su pokrivena, a kod dida u garaži gajba pive uvik puna! Jednooki Džek na ulazu dočeka svakoga, većinom se prošverca u kuću, Švika kraljica uvik po svome. Nove ljude malo proskenira, sa starima se čak i poigra, ovisi kakve je volje. Dlake na robi nikome ne smetaju, jer jbg, oni su došli kod Švike. Za alergičare uvik spreman Claritin.
I eto… Moj tužni prosinac se pritvorija u najlipši prosinac do sada. Prosinac pun iskrenih osmijeha, zajebancije, ljubavi, veselja, društva i sriće. Više ne kukam što ne mogu u izlaske, ne mogu na trening, ne mogu na Badnjak, što neću imati plaću u 1. mjesecu, što neću moći na doček negdi, sad gledam što mogu i što mi je ovo bolovanje donilo. Mir, manje stresa, koji sritni kg više i vriću sriće, baš ono što nam u ovo vrime triba!
Foto: Pexels
E da, sad ta moja adventska kućica već ima i naziv, Kraljeva Loža (didi je nadimak Kralj, a on je u prizemlju kuće). Znak za Kraljevu Ložu je u izradi, a sutra na meniju za marendu njoki sa junetinom, za ove side dishes ćemo vidit’ još što ćemo. Smislit ću nešto, al’ tek kad odem s didom na pivić u Fešte. Onda ćemo dalje razmišljati. Iman vrimena. Šime će doći u oko 3 i po, Dara oko 4 i po, Amigo vjerovatno i ranije, oko 2 i po, Borni ovisi koji trajekt ulovi. Možda bane i Ikiša, vidit će. E da, Mariti nisan rekla za sutra. Ona je jedina malo izbirljiva oko spize. Ma, naći će se i za nju nešto. A za navečer ćemo lako.
Hvala ti živote za ovo jebeno bolovanje, prosinac u pidžami i lampice na boru! Manje poklona, više smihaaaa. Rekla bi, svima želim jedan potres mozga da budu doma, kite kuću i spremaju keksiće, ali nije baš prigodna čestitka hahahah!
Jbt, u životu nisam ovoliko nešto otipkala na mobitel.
Dobro se meni mozak protresa.
