Prošla godina me naučila da ima nade.
Ako se osjećate usamljeno i pitate se gdje je taj netko „vaš“, samo ću vam pripomenuti da sam prošlo ljeto doživjela ulet 15-godišnjaka, pa se ne morate više ništa pitati – možda se ta osoba jednostavno još nije rodila.
Ima nade i za vozače riječkih autobusa. Njihov sindikat se izborio da od ovog mjeseca primaju neto plaću u iznosu od 1945 eura, a od lipnja simboličnih 2015 eura neto. Da se razumijemo, ja bih zaista voljela za svih ovakav uspjeh i da svi imaju dovoljno (i jasno mi je kakav je to posao jer se vozim javnim prijevozom gotovo svakodnevno), no baš sam neki dan prolazila ulicom i načula razgovor između dva čovjeka. „Išao je polagati za vozača kamiona, nisu mu dali, pa je otišao u Autotrolej i sada vozi tamo.“ Također, prije mjesec dana, točno na Sv. Nikolu, jedan je vozač s urednih 2,2 promila alkohola prevozio putnike na jednoj od najnezgodnijih cesta (za voziti uopće) na prigradskom području. Čast izuzetcima, kojih u toj firmi ima, ali nažalost, mogla bih nastaviti ovaj niz do preksutra.
Ima nade i za ego, kao i za podbradak Zokija Milkija. Uspješno nastavljaju rasti i sljedećih 5 godinica, you’ll see! Skromno predviđam i porast korupcijskih afera onih drugih, dok većina ove zemlje (zna se koja dob prevladava u Hrvatskoj, je li tako?) razmišlja kao jedan naš anketirani zemljak: „I da bude najgora, ja sam uvijek uz nju.“ Pita ga novinarka: „I da sve pokradu?“, „I da sve useru! To je moja stranka“, odgovara on.
Ima nade i za budžet Hrvatskih željeznica. Naime, slobodno mogu odahnuti jer više nitko od njih neće očekivati poklone u mjesecu prosincu. Hashtag „nenamjerni propust“. S druge strane, njihovu novogodišnju čestitku očekujemo, tradicionalno, oko 8. marta.
Foto: Pexels
Ima nade i za bunt u mladim ljudima. Dok sam studirala, činila me – usamljenom u podizanju glasa – činjenica da se moji kolege sve više uljuljkuju u svoju zonu komfora, da je bitnije koja će se nova krpica kupiti i gdje će se kava popiti, a da je nebitno sve ono što se događalo oko nas (prvenstveno količina korupcije o kojoj možemo samo nagađati, a događala se i na našem fakultetu). Srbima jedan ogroman pljesak, može se samo učiti od njih. Hrvati će se, očito, masovno nastaviti okupljati na Trgu bana Jelačića samo kad je riječ o dočecima naših Mesija u skupocjenim dresovima i eventualno ako je potrebno u centimetrima odrediti koja je točno veličina ženske suknje primjerena.
Iako je za mene 2024. bila baš prava godina „zakotrljalica“ i 2025. zvuči obećavajuće, vjerujem da je iz ovog teksta jasno da je prva rečenica trenutno samo loša šala.
Prošla godina me naučila da mi budemo nada. Znate što kažu da je nada, ne mislim na to.
Prošla godina me naučila da treba ostati Čovjek, bez obzira na sve, iako ćemo u nekim sredinama osjećati da oni oko nas to nisu.
Da zadovoljavanje trenutnim, dok može i mora biti puno bolje, ne funkcionira. (To su nam i pokazali određeni događaji iz prošle godine.)
Prošla godina me naučila da bez promjena nema života. Kao ni bez konstantnog učenja i edukacije.
Foto: Pexels
Prošla godina me naučila da mi budemo to svijetlo u tami, i da ne čekamo ništa i nikoga predugo. Tutto passa, prijatelji, a propadanje dolazi kada dignemo ruke. Od nečega što nam je bitno ili na nekoga tko je nama ili nekome bitan.
