Alan je priznao da se prije ovog intervjua lagano osjećao kao pred nastup.
„Postoji određena napetost u sustavu, koja će pitanja bit’, kakvi će biti odgovori, kako će to sve skupa ići, ali generalno osjećam se dobro“, odgovara na pitanje kako je. Posložen, miran i pronicljiv, nekako su tri riječi kojima bih ga na prvi pogled opisala. Alana smatram „Junakom našeg doba“ zbog onoga čime se trenutno bavi, (vlasnik je LQ-a već više od 20 godina, kompanije koja radi s drugim regionalnim i svjetskim tvrtkama na području njihovih internih komunikacija i transformacija, promjeni organizacijskih kultura i razvoju vještina zaposlenih, posebice vlasnika tih tvrtki), ali i zbog onoga što ga je dovelo do ove priče. Kao 30-godišnjak, koji je tada već vodio građevinsku tvrtku, dobio je liječničke prognoze koje nije lako čuti nikome, a kamoli osobi od toliko godina. Psorijaza, sarkoidoza na plućima, čir na želucu, njegovo tadašnje cjelokupno zdravstveno stanje, ono je što ga je odvelo u smjeru zdravijeg života, mindseta, ali i uloge business coacha.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
U onim danima kada se ne osjeća dobro, naučio je biti strpljiv. „Naučio sam da se ne tjeram, da se ne upuštam u neke teške razgovore u tim trenucima. Da ne očekujem od sebe previše, i da ne očekujem od sebe da se to nešto mora promijeniti. Da pustim da to bude tako kako je.“
I ono što zna jest da će se to stanje promijeniti. Pa ako netko tko čita ovaj intervju (posebice sad u prosincu) osjeća pritisak, tjeskobu, nezadovoljstvo, tugu, Alan kaže: „Naša stanja se mijenjaju. Naše mentalno stanje se mijenja, fizičko isto tako. Problem je kada stalno očekujemo od sebe da budemo baš super dobro, super friški, i onda smo često u konfliktu sami sa sobom“.
Pitala sam ga – što kada nam drugi nameću nešto kako bismo trebali, što kada drugi očekuju od nas da smo super?
„U krajnjoj liniji mi uvijek imamo slobodu izbora. Istovremeno, često mi mislimo da se od nas očekuje da budemo nasmiješeni jer nam je netko rekao da budemo nasmiješeni. Okej, on nam je rekao, ali ja ću na kraju napraviti što ću napraviti. E sad, mi negdje živimo u vlastitom svijetu vlastitih očekivanja od samih sebe. I onda jako često isprojeciramo da se od nas očekuje nešto. Ali, možda nismo probali izaći iz tog začaranog kruga da zadovoljavamo tuđa očekivanja.
Ajmo probati ne zadovoljiti tuđa očekivanja. Probati biti autentični – onako kako jesmo. I probati vidjeti što će to onda donijeti.
Možda će donijeti konflikt, možda će donijeti otkaz. Ali, možda i neće. Možda će donijeti slobodu.“
Kako je izgledao njegov put penjanja u najtežim periodima života? Osjeti li da je sada negdje pri vrhu planine ili je taj put kontinuirani rast?
„Zapravo, nema gore i dolje“, odgovara Žepec. „To svi negdje imamo iskustvo da osjećamo da smo dolje, pa onda to prođe, pa se okrenemo natrag nakon dvije godine i kažemo: „Aaa, zato je to bilo“ i onda kažemo da to zapravo nije bilo dolje nego gore jer mi je to donijelo to, to i to. Tako da, ta moja bolest je donijela neku vrstu buđenja. Donijela mi je potpunu prekretnicu u životu, kao što se mnogim ljudima desi kad se razbole. I onda počnu svjesnije živjeti, svjesnije donositi odluke. Svjesnije se hraniti, svjesnije se brinuti za svoje tijelo ili za svoje mentalno zdravlje.”
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Nastavlja: „Vi nakon neke žestoke epizode, kao što može biti rastava braka koju sam prošao, može biti neki otkaz ili za poduzetnika neki veliki događaj u životu, propast firme. Ili skoro propast firme. Ja sam to isto puno puta u životu prošao. I jednu veliku promjenu, iz građevine u edukacijski prostor. I onda nakon toga krene prvo terapija, pa sam bio dvije godine vegetarijanac, pa sam prestao pušiti, prestao piti alkohol na način kako sam ga prije pio. Vidi se tu plastičnost našeg tijela, koje odmah onda krene pozitivno reagirati na to, ali nema sad tu nekog čarobnog „odmah se tu sad nešto promijenilo“. Nego, vi kao da šaljete poruku univerzumu: „Okej, ja sad krećem ovim novim putem.“ Ali, taj univerzum ne odgovara odmah. On kao da testira, kao da te drži na nekom testnom periodu. I onda ti šalje neke male zadatke, stresove, padove, pritiske i kao da te cijelo vrijeme pita: „Ej, je li ovo stvarno tvoj novi put, stvarno ideš tim novim putem?“, ali ako izdržiš taj prvi period, te prve testove koje univerzum pošalje, onda nastane skok. Ništa, ništa, ništa se ne događa i onda najednom skok. Probuđenje je rezultat namjere koja se dogodila prije.“
Na čemu je sve danas zahvalan?
Alan kaže da mu je to na kraju dana ritual, u kojem se prisjeća trenutaka od početka do kraja dana i broji na čemu je zahvalan. „Najčešće sam zahvalan na ljudima koje srećem i nekim događajima s tim ljudima, jako često su ti ljudi najuža obitelj, supruga, djeca, ali jako često i upravo drugi ljudi koje srećem. Recimo danas ovaj intervju, ili ujutro jedan poslovni brunch koji je bio jako lijep, topao.
Mislim da mi zahvalnost održava tu neku vrstu povezanosti sa životom. Jer, mi nekako jurimo kroz taj život i sad se taj život događa, tam, tam, tam i svi imamo iskustvo – prođe pet godina, nisi se ni okrenuo, zapitaš se kako je prošlo pet godina.
Ali, ovako svaki dan, refleksija tog dana mi daje neku povećanu svjesnost života koji živim. Daje mi neki mir i stvarno mi povećava taj osjećaj zahvalnosti za životom u cjelini“.
Pitam ga zašto nam je kao ljudima lakše držati se za jednu negativnu stvar koja se dogodila u tom danu, iako je bilo puno više lijepih?
Kaže – kao da je naš ego natreniran na to da nas ispravlja, da nas samokažnjava, da upiremo prstom sami u sebe. Vježbanje zahvalnosti za njega je „pretreniravanje“, jer um podnosi trening, on je kao mišić. „I sad, ako idete u teretanu i radite na određenom setu mišića, taj set mišića će se povećati. Isto je sa zahvalnosti“.
Zaključuje – bitan je odabir, hoćemo li njegovati mentalno stanje samokritike ili izabrati biti u mentalnom stanju zahvalnosti.
„Postoji velika razlika između života na autopilotu i svjesnog života. I dalje to ne znači da se neće pojavljivati taj kritičar u glavi, taj saboter koji kaže: „Nisi dovoljno dobar ili nisi dovoljno dobra“ ili: „Kako si ovo sad rekao, Alane?“ Kad gledam, kod većine ljudi, kao da je naš ego evolucijski posložen tako da nas upozorava na grešku da bismo preživjeli. U tom smislu vjerojatno ima svrhu, jer je neki samokorektivni mehanizam. Ali, ako on postane obrazac, onda može postati štetan.“
Ušli smo u prosinac, mjesec u kojem se mnogi osjećaju usamljeno, nedovoljno dobro, pregoreno, opterećeno. Imaš li kakvu poruku za njih?
„Imamo usamljenost i imamo samoću. To je neka vrsta prostora u kojem smo se sami našli. I ako se na trenutak samo kao neka mačka protresemo, pogledamo oko sebe, uvijek ćemo pronaći i u sebi nekog za biti sa (osmjehuje se), ali isto tako i oko nas. Bitno je otvoriti um“, govori Alan, jer suprotno tome je ljutnja. „Mi ćemo se tako uvijek vratiti sebi. I ima još jedna stvar u tim danima slavlja Božića, Badnjaka, to je vrijeme koje potakne naše misli posebno prema ljudima koje smo izgubili i pokušavajući to nekako maknuti na silu od sebe, to je put koji nije dobar. Tako da se vraćam na to da trebamo biti strpljivi prema sebi, nježni“.
Primjerom objašnjava kako si u tim trenucima pomoći. Prepričava mi situaciju u kojoj se poslovno našao na Bledu prije deset dana, mjestu na kojem je pohađao MBA akademiju s preminulom prijateljicom, koja mu je bila jako draga. Govori da se izveo na večeru i da je kroz svoje misli oblikovao atmosferu kao da je ona s njim, osjećao je njezinu prisutnost na večeri i proveo ju je u radosnim mislima.
„Tako da, put je tu negdje u integraciji. Mi naš svijet oblikujemo našim mislima. Sad netko može reći, ma joj Žepec, ti si lud. Stvaraš neke fantazije. Ali, zapravo, meni je potpuno svejedno. Jer je unutarnji osjećaj za mene puno važniji od toga što netko izvana misli. Ako unutarnji osjećaj kaže: „Da“, to je put“.
Kada si shvatio da želiš raditi kao business coach?
„Uh, to je bila ljubav na prvi pogled“, odgovara kao iz topa. „Kao kad sam Spomenku upoznao, nakon trećeg susreta mi je bilo jasno da ćemo živjeti zajedno do kraja života. Tako je bilo i s coachingom. Imam taj dio u sebi neke strasti oko novih stvari koje se pojave i vidim potencijal, možda i kada drugi ne vide taj potencijal u nečemu, vrijednost u nečemu. Nisam to naučio, jednostavno mi je to dano. Mislim da je to dio moje poduzetničke karijere i uspjeha u poduzetništvu svih ovih sad već 35 godina. Jednostavno, mogu prepoznati vrijednost i imati dovoljno hrabrosti da onda krenem u tom smjeru. Ista je stvar bila s coachingom.“
Naime, nakon dugogodišnje karijere u građevinskom svijetu, Alan nije znao što bi radio. Prijatelj mu je preporučio coaching, kada se u Hrvatskoj o tome još nije ni govorilo. „Trebaš imati neko iskustvo u menadžmentu, leadershipu, ti to imaš. Trebaš biti fan osobnog razvoja i rada s ljudima, znam da si ti ono, na to napaljen (smije se) i možda je to za tebe nešto novo“, rekao mu je tada. Tako je prije 20 godina pronašao tečaj u Engleskoj, odmah se upisao, završio ga i ostalo je povijest.
Većinom mu se tada u našim krajevima govorilo da prodaje neku američku maglu za skupe novce. Do susreta s novinarom Viktorom Vresnikom i njihovog razgovora, zahvaljujući kojem je završio na duplerici Jutarnjeg lista. Alan smatra da je to bio vjetar u leđa od strane univerzuma jer je odlučio slijediti svoj put. „Život se nekako pobrine za nas ako mu to dopustimo“, uvjeren je. Do problema dolazi, kako govori, što se nama nekad ne sviđaju ti načini na koje se pobrine.
Ali, ako se negdje pustimo toj rijeci života, prihvatimo temperaturu, umirimo se, pogledamo kako to ispred nas izgleda, lakše ćemo vidjeti te neke stijene koje vire van. I možete se pripremiti da se pustite. I najbolje je da se pustite jer će vas tok rijeke sam voditi i zaobići oko tih stijena.
Ali se teško pustiti…“
E to sam te htjela pitati. Zašto se tako teško pustiti?
„Postoji jedna metoda, Sedona. Kaže da su u nas ugrađene tri naše potrebe – za sigurnošću, za kontrolom i za prihvaćanjem. One su kao neke arhetipske energije, kao nešto što upravlja nama, ali mi nismo cijelo vrijeme svjesni toga. Ali, one postoje. Kao gravitacija, one vas vuku. I taj dio je pitanje osvještavanja budnosti i prihvaćanja tih sila koje postoje u nama. Ako smo budni, možemo je prepoznati. Ako ja prepoznam tu silu u sebi, onda ću je pustiti tamo gdje ona ima mjesto, ali ću isto tako odgovoriti drugačije. Bez obzira što ona postoji u meni, ja bih htio npr. ići kontrolirati svoje dijete koje živi u Norveškoj i udalo se i odrasla je osoba, ali neću odgovoriti na tu igru uma koji je naviknuo kontrolirati. Taj izbor imam. To mi isto dođe kao misao, i čak imam osjećaj da bih trebao. Ali, ako znam da taj osjećaj dolazi od te misli, onda ta misao nema snagu. Ako je ja ne pratim onda će se ona raspršiti kao balon od sapunice.“
Pitam ga sada ipak jedno malo lakše pitanje. Kako će provesti blagdane?
„Pa, blagdani su gotovo uvijek isti. Spomenka i ja za Badnjak organiziramo večeru kod nas, onda dođu i roditelji, braća, šogorice, naša djeca s partnerima. Bude nas oko dvadeset, dvadeset i jedan. I onda mi provodimo jedno tjedan dana prije Badnjaka u pripremi, što ćemo kuhati, nabava svega toga, završetak godine u poslovnom smislu, dakle sve se događa istovremeno. Taj dan kad se mi okupimo, na taj Badnjak, i kuhamo cijeli dan i drugi dan pospremamo cijeli dan. Ali, moje srce je potpuno puno. Otvaramo poklone ispod bora, pa zapjevamo, ja uzmem gitaru i to bude predivno. Dan poslije smo kod nekoga na ručku, na Štefanje idemo kod moje mame kojoj je tada imendan. To budu dani stvarno povezani s obitelji, a meni je to jako lijepo“.
Pričali smo i o tome kako će biti zanimljivo gledati u kojem smjeru će svijet ići dalje. “Svjesnost je najsnažnija transformirajuća poluga koja postoji na ovom svijetu. A koju toliko malo ljudi koristi“, govori Alan. „Mi imamo krizu, ali sve veću, odnosno polarizaciju svijeta, imamo krizu leadershipa jer na čelu, posebno u političkom svijetu imamo potpuno reaktivne egocentrike koji rasturaju sve oko sebe. Ali, sve je više ljudi koji uče o sebi i otvaraju svoje umove i postaju sve svjesniji i svjesniji ljudi sa sve boljim i kvalitetnijim izborima za vlastiti život. I onda imate ove koji su još radikalniji u vlastitim stavovima i istinama, krutostima, i u vlastitoj reaktivnosti na sve što se oko njih događa.
Ja vjerujem da, evolucijski, ova reaktivna strana ne može preživjeti. Što smo svjesniji, to smo fleksibilniji, mekši. Na kraju ćemo mi koji smo „mekaniji“ proći dalje.
„Mekanoća“. Mekoća nam treba za buduće naraštaje.“
Da sam ja netko…
„To bi bio svijet sigurno svjesnih ljudi, ljudi čija je temeljna energija ljubav, koji imaju svjesnost da smo mi cjelina, da one milisekunde kada naštetimo nekom drugom, u tom svijetu imamo svjesnost da smo naštetili samom sebi. I odmah idemo vidjeti što se tu događa i što je to mene nagnalo da odem u tom smjeru. I u tom svijetu mi je jasno da ja živim u nekoj projekciji vlastitog uma, da je taj svijet zrcalo mojih vlastitih misli i da taj svijet svatko od nas oblikuje.
Imamo toliku moć unutar te projekcije, oblikovati to na dobrobit svih. U tom svijetu mi ne izbjegavamo, ne mičemo se od boli i patnje, ali je ne uzrokujemo bespotrebno, znajući da je ona sastavni dio našeg života. I onda kada se ona desi, a desit će se svima, onda se puštamo u tu bol, u tu tugu, dopuštamo joj da bude.
Ali, u tom svijetu nema ponosa, u tom svijetu mi je jasno da je istina konstrukcija, koja je u jednom trenutku za mene istina, u drugom više nije. I dok mi ovdje sjedimo možemo imati dvije različite istine za identičnu situaciju i da je to sasvim u redu. I da ja ne moram napasti tebe kako bi ti imala istu istinu koju ja imam. To je svijet koji teče jednim drugim tokom i vjerujem da ćemo doći mi tamo, da smo na putu.“
