Ovaj je tekst bio zamišljen kao nekakav rezime 2025. godine, ali jesmo li sigurni da uopće želimo raditi rezime?
Što se tu ima rezimirati? Da konstantno nazadujemo? Po osnovnim ljudskim pravima, po stanju u politici (stvarno ne mogu o ovoj temi (ali ipak jesam dalje u tekstu) jer je toliko prožvakana i sve se zna, a vrtimo se u krug posljednjih 35 godina, jer tako je lakše – čast maloj šačici ljudi), po međuljudskim odnosima, po pitanju poticanja na nasilje, po netrpeljivosti, po zatvorenosti prema novome.
Bilo je svega i svačega što me prestravilo ove godine i upućuje na gore navedeno, od toga da se nekakvi wannabe splitski huligani okupljaju, pa istjeruju i uznemiravaju one koji su slavili Dane srpske kulture, a onda Splićani dolaze u Zagreb, pa ih zagrebački wannabe huligani dočekuju i šibaju se (dakle, više nije pitanje nacionalnosti), da žena za ženom biva ubijena od strane partnera, bivšeg partnera, brata ili supruga, a onda se u jednom od najčitanijih ženskih časopisa pravo glasa da optuženom za seksualno uznemiravanje, da se organiziraju prosvjedi ispred doma političarke zbog njene izjave o krilatici koja poziva na nasilje i netrpeljivost i korištena je u ratu za koji je upitno kada će zapravo i završiti, kao i zbog duhovnog vođe produhovljenih Hrvata, do toga da se organiziraju prosvjedi s parolama poput: „Foreigners, time to go home“ i snimki cipelarenja, mlaćenja i pljačkanja stranaca za vrijeme njihovog radnog vremena.
S druge strane, vrlo će se uljudno i skrušeno primiti koja stojica koju su donijeli tetka ili stric iz Njemačke (i neće ih se dočekivati s transparentima poput: „Tetka, time to come home“), a ni u jednom trenutku neće biti propitkivanja zašto konkretno itko ikome tu smeta. Kradu nam poslove? Pa, zaposli se i ti u Woltu ili na gradilištu, tamo uvijek traže nekoga. “Ali, prenose bolesti”. Koje bolesti? A vlastito dijete ti neće prenijeti bolesti po dolasku iz vrtića? To što ti se gadi kako netko izgleda, kako priča i zvuči i to što te mržnja prema određenim skupinama ljudi ujedinjuje s istomišljenicima jer si usamljen, to je drugi par rukava. I to se rješava na psihoterapiji.
Eh, da, svakako krenite s psihoterapijom čim prije jer je uvijek moguće da vas životne okolnosti smjeste na psihijatriju, a tamo baš ne želite biti. Naime, u već spomenutoj Njemačkoj, preciznije u Esenu, tehničar koji je radio u bolnici je optužen za silovanje pacijenata pod anestezijom. To je sve snimao i fotografirao. Na društvenim mrežama sam čitala komentare u kojima su ljudi pisali da su se takvi događaji događali i kod nas, posebice u psihijatrijskim ustanovama. Nešto već i znamo, s obzirom na ono što jesu, a i dalje proživljavaju pripadnici LGBTQ-a, ako dođu u ruke needuciranim i primitivnim spodobama koje rade u zdravstvu. Dakle, tamo gdje si najranjiviji i potrebna ti je najveća pomoć uništi te se do kraja. Zato, prijatelji moji, pomozite sami sebi. Djevojčice što ranije upisujte na borilačke vještine, mijenjajte poslove ako ste pod mobingom prije nego što dođe do izgaranja i ne slušajte one koji vam govore da se strpite još malo, a to se odnosi i na zlostavljačke odnose. Pomozite svojim bližnjima koji proživljavaju jedan od krugova pakla i nemojte samo slijegati ramenima po principu „nije moja stvar“. I ne trgajte se na sve strane. Bolje spriječiti jer je pitanje hoće li vas imati tko liječiti.
Jednom sam pisala da je meni u mom mikrosvemiru superiška. Je, kada izoliram dost’ dobru količinu vanjskih „podražaja“, a taj mikrosvemir mora i treba čuvati jer jedino ako si ti dobro i mirno (koliko se u ovim današnjim okolnostima to može biti), moći ćeš napraviti nekakvu promjenu. Pritom, naravno, ne mislim na radikalne promjene, jer mi radikalno kao termin za nešto pozitivno ne poznajemo, već onaj da ćeš recimo češće uljepšati dan osobama s kojima se susrećeš, ako si okej. Da ćeš pitati omiljenu prodavačicu kako je i na kraju joj zaželjeti lijepi dan, zagrliti opterećenu tetu s biroa (dogodilo se :)), podignuti nekoga kada je pao (doslovno i figurativno) i više se smijati. Smijati se kao da smo delulu i ne primjećujemo da surfamo na jednom priličnom zajebanom valu. Moram priznati da se s godinama smijem sve manje, ali eto novogodišnje odluke – smijati se više i zbog sebe, a i kako bi i drugima bilo smiješno. Za to danas moraš biti teški rebel, ali to mi je još od ’93. vrlo primamljiv zadatak.
Sad kad sam završila svoj coaching (neću naplatit’, nisan niprije), vraćam se na glavnu temu ovog današnjeg teksta, a to je – što smo naučili u 2025. da NE treba izgovarati. Ovo su primjeri bisera iz ove godine koji nas vrlo fino uče što NE govoriti i kakav ne biti, i ako na nečemu možemo biti zahvalni što živimo ovdje (osim prirodnih ljepota) je kako biti drugačiji od onoga čemu svjedočimo svaki dan. Nastavljamo surfati na ovom prilično zajebanom valu i čeličati svoje živce.
Ništa nije naslućivalo na tragediju. Razgovarao sam s obitelji. Rekli su mi da je došao nedavno iz Njemačke i pripremio određeni materijal za uređenje kuće, da je kupio namještaj djeci i dogodilo se to što se dogodilo.
Načelnik Bedekovčine Željko Odak o femicidu koji se dogodio, odnosno ubojstvu žene od strane supruga, koji je potom ubio i sebe, ali je prije pripremio određeni materijal za kuću
Ja sam sigurno nešto napravio krivo… Ja sam bio u takvim stanjima da sam apsolutno, ovoga, to ide protiv svega što ja inače mislim i radim… Da, ono što se tiče mene, te greške se sigurno ne mogu ponovit’ nikad više, ovoga, zato što nemam prava više na grešku.
Dalibor Matanić u intervjuu za ženski časopis Gloria u kojem govori kako više nema prava na „grešku“, a nikad ga nije ni imao jer to nije greška nego kažnjivo djelo
Nema kome nismo pomogli.
Premijer države na pitanje novinara o inflaciji koja je u studenom ubrzala u odnosu na listopad
Moj čin nije bio agresija niti napad na ikoga, nego spontani performans kao reakcija na drugi performans ‘Tiha misa’.
Toni Kumerle nakon „performansa” gaženja ruža postavljenih za stradale žene na Trgu bana Josipa Jelačića po principu hajmo sve gledati kao jedan performans, jer život je pozornica
U protivnom ćemo povući puno radikalnije poteze koji mu se neće svidjeti.
Marko Perković Thompson s otvorenom prijetnjom nakon zabrane njegovog koncerta u Areni od strane gradonačelnika Zagreba, nakon što je u prošlosti radikalno utajio porez voljenoj hrvatskoj državi
Nameće mi se pitanje je li zabijanje mača u naletu strasti na pozornici #acaaa, odnosno Benediktov križ koji simbolizira vjeru, disciplinu, čast, odricanje od nasilja, također „performans” iz glumačko-životne škole Kumerlea, ili možda pokazivanje moći/dominacije. Kaže najbolji čovjekov prijatelj iz 2025. – gospon GPT, da je zabijanje mača agresivan vizualni čin, pa se nemojmo čuditi zašto toliko vijesti o (bilo kakvom) nasilju.
Žene su srozale nivo komunikacije u Hrvatskom saboru do neprepoznatljivosti.
Damir Kajin o inače vrlo elokventnoj komunikaciji u saboru, sada teško narušenoj, a s njim se bespogovorno složio njegov koleginić Đapić
Ni o jednoj od navedenih osoba ne bih pisala (jer me ne zanimaju kao takvi) da svojim riječima i djelima nisu pozivali na nasilje, vršili nasilje, kao i lagali, ili ne osuđivali nasilje.
Ukoliko želite još primjera što ne govoriti (znam da sam ih masu izostavila), svakako se uputite na društvene mreže i pročitajte pokoji komentar na aktualnosti. Ali, to vam ne savjetujem. Radije odložite mobitele, pa pretražite ormare i donirajte odjeću i deke, po mogućnosti hranu, pozovite na ručak nekoga za koga znate da je usamljen za vrijeme blagdana, udomite životinju ako se možete brinuti o njoj, prošećite i plešite, grlite se, ljubite se. Ljubavi i nježnosti više, jer da se češće to živi, govori i piše, već bismo osjetili da lakše se diše.
