Dođu tako te neke godine (opasno se približava ona godina uskrsnuća, mile ti majke) kad ti dojadi spajati kraj s krajem.
Ono, želiš si makar malu barakicu u šumi, kakav gradski skuter ili kvalitetniji pepper spray. Djevojče mora sanjati.
Onda se sjetiš gdje živiš i da zapravo znaš jako malo ljudi koji barem u jednom dijelu svog života nisu imali situaciju „stiskanja remenja“. Mogla bih sad ovdje svašta početi drobiti, od studentskih dana i življenja s 200 kuna tjedno (podsjetimo se, današnjih niti 27 eura), biranja poslova sa srcem, a ne računicom (je ne regrette rien, ali snosiš posljedice), ulaganja novca u znanje i edukacije, do cijena stanarina, trenutnih cijena hrane (primjerice 10 dkg pureće šunke je (skoro) 3 eura, je li), i zapravo cijene što uopće egzistiraš tu gdje jesi.
Međutim, ovdje danas želim stati.
„Šparni“ način života, koliko god ostavlja gorak okus u ustima, kao i učestalo pregorijevanje glave, s druge strane te izgrađuje u kvalitetniju osobu. Da se razumijemo, znam da postoje i kvalitetni ljudi koji su se „rodili sa zlatnom žlicom u ustima“, ali kad bih birala – opet bih ovako sve. Puno stvari naučiš gladnog trbuha i sa snovima „na čekanju“.
Ovo su neke od onih koje sam naučila živeći „šparno“:
– svaki će uspjeh, kao i svaki dodatni euro biti posebno sladak i nećeš ih uzimati zdravo za gotovo
– dobro ćeš znati na koga možeš računati kad „zaškripi“, a onaj koji uleti na bilo koji način (pomoć u pronalasku posla, prilika za posao, „rame za plakanje“, novi klijent, neposkupljivanje ili snižavanje cijene stanarine, roditelj, prijatelj, kolega…) bit će Junak tvog života
– kad budeš imao dovoljno (a kad budeš imao i jedva dovoljno), htjet ćeš pomagati čim više jer ćeš dobro znati koliko to znači; drugačije ćeš početi gledati na beskućnike ako su te učili da su to „neuspjeli jadnici“, kao i općenito na tuđe životne priče
– kupovat ćeš pametnije i razumnije
– postoji mogućnost i da živiš zdravije (više ćeš kuhati, manje naručivati hranu, više ćeš biti primoran hodati i kretati se, boraviti na otvorenom)
– velike su mogućnosti i da ćeš postati otporniji na raznorazne životne gubitke i odbijanja, lijepo ćeš se očeličati
– postat ćeš kreativniji i snalažljiviji u svakodnevnom životu (također, nalazit ćeš više rješenja za probleme, a ne obrnuto, eh, eh)
– mobitel koji ima 5 godina („men’ se dušo od tebe ne rastaje“) i laptop od 15 godina i dalje će biti dovoljno dobri
– boljet će te srce svaki put kad vidiš nekoga da baca hranu jer ćeš ti dobro znati koliko se (i kako) sve namirnice (i obroci) mogu iskoristiti
– počet ćeš totalno drugačije gledati na second hand, jer čak i ako ne voliš nositi robu koju je netko drugi nosio, nalazit ćeš nenošene (čak i vintage) stvari s etiketom za nekoliko eura; postoje velike šanse i da se opasno zaljubiš u buvljake (ti ljudi, taj šušur, neopisivo)
– last, but not least, postat ćeš zahvalnija osoba generalno (ne samo na materijalnom, već i na svima ostalima koji te okružuju) jer ćeš znati da postoji tamo, a bogami i tu, netko kome je trenutno puno gore
Kolo sreće se vrlo nepredvidivo okreće 😉 (i kao što volim napomenuti – ružno je reći Nadi da je kurva), ali i duboko vjerujem da vrijednosti i spoznaje koje dobiješ kad je najteže ostaju za cijeli život. To je taj silver lining koji čini veeeliku razliku.
(*iiii don’t forgetyy: „The only way out is through“ ili kako bi moja baba znala reći: „Glavu gori i naprid“)
