
Datum 22. travnja još je jedan u nizu onih koji se našao pogodnim za doprinijeti konzumerizmu. Tako na današnji dan u ponudi prehrambenih objekata možemo jesti zelenu hranu posebno osmišljenu za danas, uz dnevne novine možemo dobiti platnenu vrećicu, u prodajnim objektima, pogotovo vezanim uz proizvode koji se smatraju zdravima, organizirani su popusti…
Na današnji dan se intenzivno priča o planetu na kojem živimo i poboljšanju brige za njega, organiziraju se čistke i ostale aktivnosti. Što je super. Ono što nije super i što žalosti jest činjenica da bi Dan planeta Zemlje trebao biti svaki dan! Zašto?
Iz tužnog primjera stanovnika Siska, Petrinje, Zagreba i svih ostalih potresom pogođenih područja, imamo potvrdu da je naša jedina kuća, kada ostanemo bez svoja četiri zida, zapravo ovaj planet. Na tjednoj bazi čistimo i uređujemo svoje domove, metemo ispred praga, a gdje ostavljamo ono što smo pomeli? Volimo da nam je čisto, mirisno i uredno, a kada izađemo vani zaboravimo da je čistoća tla pod kojim koračamo i naša odgovornost. Maske, maramice, papire, plastične vrećice i boce, opuške, kartone, najčešće je za vidjeti na ulicama gradova, često i u prirodi. Iz vozećih autiju se izbacuje sve što je višak, jer bitno je da je u tom trenutku osoba oslobođena od viška, nebitno je gdje završava, je li možda pametnije stati na odmorištu i odložiti otpad tamo gdje mu je mjesto. I dalje postoje sitnije kante za smeće koje nemaju poklopac i iz kojih se prvim vjetrom rasprši sav otpad.
I dalje se ne naplaćuje dovoljno kazni za onečišćavanje okoliša, dok se zbog neplaćanja karte za parking može ići u zatvor. Parodija.
U redu je ne paziti manično na svaku vrećicu (priznajem, ponekad se potkrade kada bakica na tržnici nema u što drugo staviti blitvu, a moja je platnena vrećica dupkom puna), ali nije u redu dobro se najesti, podrignuti i baciti maramicu o koju je obrisan omašćeni brk sto metara od kante za smeće. Ili izaći na svoj balkon, pa istresati sve što se našlo na putu po stanu – papirići od čokoladica i bombona, pokoja limenka, ponešto tampona, prašnjavi kondom u kutu sobe. I tako. Ne znam jeste li vidjeli uznemirujuće snimke s Jaruna na ožujsko jutro nakon korona pijanke, tako nešto nikada nisam imala priliku vidjeti (uživo). Za pokazivati djeci na satovima Prirode i društva i učiti ih da se na takav način ne pokazuje bunt vladajućima i Stožeru zbog mjera, jer oni neće biti ti koji će čistiti njihova govna. Takvim i sličnim postupcima, u konačnici, štete više sebi nego Viliju ili Plenkiju, jer (#logično #otkrilaameriku) mladi na Zemlji pretežno žive dulje od starijih. Koliko se o ekologiji educira, uči, priča u školama? Liječe li se osobne frustracije i nezadovoljstvo zagađivanjem mjesta na kojem živimo, umjesto na adekvatan način? Ili smo samo nemarni i imamo „većih“ briga? Mogu li sljedeće, svakodnevne, „niš spešl“ fotografije odgovoriti na ta pitanja?



Suma sumarum. Dok Dan planeta Zemlje ne bude svaki dan, dok nam kolektivno zajednički životni prostor ne postane prioritet, 22. travnja za mene će biti samo mrtvo slovo na papiru, dobar marketinško prodajni trik i dan u kojemu su se povećano dijelile fotografije Zemlje na socijalnim mrežama.