Ispričat ću vam priču iz Dječjeg doma

Bila sam tada studentica željna volontirati s djecom.

Prijavila sam se za volontiranje u Domu za odgoj djece i mladeži, s obzirom da u gradu u kojem sam studirala tada nije bilo druge opcije, što se volontiranja s djecom tiče. Tuđe predrasude i komentari poput: „To su problematična djeca, ne budi luda, što ćeš tamo?“ i: „Zašto ne volontiraš negdje drugdje?“, nisu me doticali. Stavili su me da pomažem djeci koja imaju poteškoće u učenju i pisanju zadaća, koja su na poludnevnom boravku u Domu što zbog svojih poteškoća, što zbog stanja u obitelji. Djevojčica zbog koje je nastala ova priča imala je tada 13 godina i socijalna radnica, stavimo joj inicijal R., uputila me da je Djevojčici majka alkoholičarka i da joj obiteljska situacija nije bajna. Također, rekla je za Djevojčicu da je lijena, da je treba pogurati u učenju. Koliko se sjećam, ofrlje mi je objasnila zbog čega malena ima problem s učenjem. Djevojčica je vukla desnu nogicu i iako joj je bilo neugodno, imala sam osjećaj da se pomirila s time u želji da živi koliko toliko normalno. Pogotovo u toj dobi. Imala je dosta izražen obrambeni stav, posebice u društvu vršnjaka i bila je beskrajno humoristična, znatiželjna i prepuna dosjetki. Jednom me prozvala „ženom, mačkom, kraljicom“, na što se nismo mogle prestati smijati. Zapravo, nije mi bilo jasno o čemu je R., kada ju je opisivala, zapravo govorila.

Po mom nestručnom mišljenju, bila je pametna i britka, a s učenjem je imala problem jer se teško koncentrirala. Radile smo na tome, pokušala sam joj na kreativan način približiti učenje. I upalilo je.

Kolega gospođe R., najsmireniji čovjek kojeg sam ikada imala priliku upoznati, nakon nekoliko je tjedana podijelio sa mnom informaciju da je Djevojčica dobila četvorku iz Prirode i društva, koju smo zajedno učile, dok smo istraživale životinjski i biljni svijet. Bila sam presretna jer sam dobila dokaz da se SVE MOŽE kad se stvarno radi s djetetom, posveti mu se pažnja i upozna ga se na način da mu znaš približiti učenje. Ne učimo svi na isti način i ne radi mozak svakome jednako. Bili bismo roboti da je tako. Mislim da nikada neću zaboraviti njen izraz lica svaki put kada bih došla na volontiranje. Teško da možemo vidjeti takvo oduševljenje na licima odraslih, viđala sam ga samo kod djece.

Foto: Pexels

Bila sam svjesna činjenice da se socijalna radnica ne može svakom djetetu potpuno posvetiti, ali nije mi bilo jasno zašto ističe (i ispred njih) njihove mane, a ne i vrline. Imala sam se priliku uvjeriti da joj zaista nije bilo lako, da se suočavala s prijetnjama roditelja, raznim nepodopštinama starijih i problematičnih maloljetnika iz drugih odjela, da je zazivala trenutak kada će otići u penziju, da je dnevno znala progutati i po nekoliko Normabela… Osjećala sam da joj je potrebna podrška i trudila sam se pomoći koliko mogu. S druge strane, nije mi bilo jasno zašto se više opterećuje onime što se događa u drugim odjelima, nego u njenom, i zašto poprilično površno pristupa djeci iz svog odjela. Zašto ih ne promatra, ne pohvali za dobru ocjenu, nego joj je fokus na onome što dijete treba ispraviti (jer zna se gdje dijete odlazi učiti i pisati zadaću). Pitala sam se je li s godinama otupjela, je li to nekakav obrambeni mehanizam da se ne veže za dijete ili je jednostavno zaglavila u poslu koji nije za nju. Nije da joj nije bilo stalo do njih, možda joj je čak bilo i previše stalo, ali ona to nije znala pokazati. I onda je došlo do situacije u kojoj mi je srce puklo na nekoliko dijelova, a i potvrdile su se moje sumnje, jer nisam mogla vjerovati da netko s takvim mentalnim sklopom može raditi takav posao. Ali, poanta ovog teksta je ionako da se SVE MOŽE, pa je i to još jedan dokaz.

Djevojčica i ja pisale smo zadaću, pitala sam je koju bi srednju školu voljela upisati i što bi htjela raditi. Djevojčica je sramežljivo rekla da bi jednog dana voljela biti kozmetičarka. Iz svog je ureda R. čula tu izjavu i doviknula Djevojčici neka ne sanja, kako nema ocjene za tu školu i da će biti sretna ako se Djevojčica upiše u bilo koju trogodišnju. Prvo što mi je prošlo kroz glavu jest to da je R. kompetentnija od mene i da stvari vidi stručnije. Nisam htjela reagirati na prvu. Djevojčica joj je uzvratila kako je počela ispravljati ocjene, na što se R. samo nasmijala. „Lijena si i ne pišeš zadaće. Kako netko tako lijen može upisati školu koja traje četiri godine?“ Obrnuta psihologija, pomislih. Ali, njen mi ton nije djelovao kao da je u pitanju ikakav psihološki segment u onome što je prevalila preko usta. Vidjela sam izraz na licu Djevojčice, sve mi je rekao. Njen je duh bio zgažen. Ne vjerujući što sam čula i ne mogavši podignuti ton, samo sam joj prošaptala: „Ti SVE MOŽEŠ, možeš biti štogod hoćeš. Pokazala si da možeš. Držim ti fige da upišeš tu školu.“ Nisam sigurna je li joj bilo lakše. Čak, djelovalo mi je kao da je prihvatila izjavu gđe R. kao jedinu istinitu. Ipak je s njom svaki dan i ona joj predstavlja autoritet. I to je ono što je boljelo najviše. Jer, moje se školovanje, kao i ostanak u tom gradu bližilo kraju, a i to je djeci bio zadnji tjedan škole. Sljedeće godine Djevojčica će opet dolaziti pisati zadaće i učiti u odjel gospođe R.

Ne znam koju je srednju školu upisala i gdje je završila, ali ono što mi je zauvijek ispunilo srce, kao i oči suzama je izjava najsmirenijeg čovjeka kojeg sam ikada u životu imala priliku upoznati (i to bez Normabela, s maksimalno takta u radu s djecom): „Drago mi je da si nam bila ovdje. Djevojčica je voljela kada si dolazila. I čak si joj pomogla da ispravi ocjene koje nije mogla.“

Nadam se da je ona danas dobro. Da ne dopušta da joj drugi govore što može ili ne može. Da i dalje koristi svoj humor, smije se i ostaje hrabra…

Foto: Pexels

…I molim vas, budimo ljudi. Nemojmo dopustiti da nas životne okolnosti učine tvrdima, grubima i nesretnima. Svi smo ovdje jednom ovakvi kakvi smo, budimo si podrška, jer živjeti nije uvijek lako. I ohrabrujmo djecu, učimo ih da SVE MOGU, ako se, uz našu pomoć, za to dovoljno potrude. I mi smo bili djeca. Pamtimo ljude koji su nam tada bili podrška. I oni su sigurno utjecali da budemo ono što smo danas. Nisu li oni naše malo čudo po putu? Nije li divnije potruditi se biti nečije čudo po putu?

Nedavne objave:

Ima nade…

Prošla godina me naučila da ima nade. Ako se osjećate usamljeno i pitate se gdje je taj netko „vaš“, samo ću vam pripomenuti da sam...

Kako je Grinch (u obliku potresa mozga) Josipi vratio Božić?

Otvorila sam Instagram i vidjela da mi je Josipa odgovorila na pitanje koje sam postavila vezano uz prosinac - imaju li svi, također, potrebu...

RAZGOVOR S LUKRECIJOM TOMUŠIĆ: „Brijem da je moj filter šaren, blesav, a katkad i kao metalna ploča – ništa ne prima“

Ako čujete: „Hej, lepi!“ ili „Mladiću!“ (a možda niste ni mladi ni lijepi, hehe), a to izgovara preslatka ženska osoba, nemojte ustuknuti i pobjeći...