Krave koje su prolile mlijeko i balkanski sinovi transvestiti

Zamislite kako bi bilo dobro da postoje obvezatne besplatne radionice za sve građane na temu „Kako svjesno i suosjećajno komunicirati“ i to, još od osnovne škole.

Dva puta mjesečno po dva sata. Dubokog sam uvjerenja kako je tako nešto neophodno društvu, jer imam osjećaj da se sve manje pazi na to kako će se nešto drugoj osobi reći. Bez obzira koliko bili napredniji u tehnologiji, slobodniji u mogućnostima, privilegirani puno više (i dalje) putovati nego u prošlosti i upoznavati različite kulture svijeta. Znate za „kravu koja je prolila mlijeko“? Često bi mi u djetinjstvu metaforički znali reći u određenim situacijama da sam kao krava koja je bila dobra dok su je muzli i napunili kantu njenim mlijekom, da bi potom nogom gurnula kantu i prolila svo mlijeko. Ha, kraljica je ta prava kravica, viče veganka u meni!

Foto: Pexels

U slobodnom prijevodu, bila bih dobra i poslušna, a onda bih izrekla nešto što bi sve to skupa „bacilo u vodu“. Zasrala bih. E, pa tako sam i ja kroz svoj život upoznala puno takvih kravica. Simpatični ljudi, dobri ljudi, pozitivni i optimistični. Poznanici. I onda se jednog dana dogodi nekakav naoko bezazleni chit-chat, pa rečenica „iz neba pa u rebra“, ona rečenica koja prolijeva mlijeko. Jer, oni nisu imali priliku pohađati radionicu „Kako svjesno i suosjećajno komunicirati“. Treba i to uzeti u obzir. Stoga, apeliram da se spomenuta radionica čim prije krene održavati. Jer, ti ljudi stvarno imaju potencijala!

I znate one situacije u kojima vam deset minuta kasnije, deset dana kasnije ili deset godina kasnije „dođe“ što ste trebali odgovoriti nekome? „Joooj, trebala sam joj reći to i to“ ili „Ajmee, da bar mogu vratiti vrijeme točno u tom trenutku, pa da odgovorim…“ Mislim da smo svi imali barem jednu takvu situaciju. Odlučila sam spojiti moje kravice „prolijevače“ s onime što bih voljela da sam im tada odgovorila. Izdvojila sam nekoliko bisera. U nekim se slučajevima nisam snašla, bila sam pomalo šokirana, u nekima nisam znala što uopće reći na to, ali koliko me pamćenje služi znam da sam im dala do znanja da su njihove izjave nepotrebne i da nemaju veze sa mnom. Možda izrazom lica, možda okretanjem na drugu temu, možda tupim osmijehom, možda izjavom koja je slična ovima dolje. Ali, da sam se snašla razgovor bi tekao ovako:

●Slučaj broj 1/nekadašnja poslodavka:

“Ja sam rodila s 28. (tupi pogled u muža) Koliko sam ono godina imala? 28, jel’da da je 28 bilo? (on potvrđuje) Koliko je, Iva, tebi ono godina? 26? Ajde, onda, požuri (gledajući na sat), vrijeme je.“
(apelirajući da je vrijeme za čim prije pronaći partnera fizički spremnog za oplodnju, a manje emocionalno i psihički spremnog i zdravog, jer oh well, to su sad sve samo nijanse)

Draga gospođo Tick-Tok, to što ste vi upregnuli jajnike s 27 godina i rodili s 28, nije moja stvar. To što ja s 26, 27, a uskoro i 28 godina živim drugačijim životom i što se moji jajnici bave drugim stvarima, to je moja stvar. Poštujem Vašu stvar i Vaše životne izbore, ali ne diraju me niti imam potrebu diskutirati s Vama o njima. I svakako vjerujem da ću zapamtiti s koliko godina sam rodila s obzirom da se takvi događaji uglavnom ne zaboravljaju, osim ako mi netko ne napravi lobotomiju mozga. Srdačno Vas molim da se odmah u prvom krugu (early bird/rana ptičica) prijavite za radionicu „Kako svjesno i suosjećajno komunicirati“, a ja Vam prva javim čim bude objavljeno da se pokreće.

●Slučaj broj 2/plaćanje stanarine najmodavcu u kućnom izdanju – širokoj trenerci i raščupanoj punđi nalik na govno-emoji:

“Jesi li ti to dobila koju kilicu?“

Imate li u posljednje vrijeme kakvih problema s dioptrijom, gospodine Kiliću? Nemate? Ma nekako mi se čini… U Ghetaldusu besplatno kontroliraju dioptriju, evo baš se spremam za do centra skočiti, pa bih Vas prošla naručiti. Što kažete? Može? (smiješak od uha do uha)

Kod koliko je mladih osoba ova upitna rečenica gospodina Kilića izazvala poremećaje u prehrani? Koliko je osoba nakon tih sedam riječi gurnulo dva prsta u usta? Meni je pitanje postavljeno nedavno (a onda mi je nakon par dana prijateljica rekla da sam se „ocijedila“, pa to sve govori o tuđoj perspektivi i mišljenjima, koja zapravo nemaju veze s nama osobno već s time kako nas drugi vide), ali su mi slična pitanja bila postavljena prije deset godina kada su itekako utjecala na mene. Čini mi se da nije došlo do poremećaja, ali utjecala su toliko da se tek u posljednje vrijeme učim zaista prihvatiti i voljeti svoje tijelo u svim njegovim mijenama.

●Slučaj broj 3/izlazak u majici na kojoj je pisalo FEARLESS FEMALE i netraženo pitanje poznanika:

“Ti si kao neka feministkinja?“

A ti kao nisi? A zašto nisi? Nisi za to da tvoja majka ima jednaka (ili makar slična) prava kao i ti? Ili tvoja sestra? Teta? Djevojka? Moram li nabrajati koja prava i o čemu pričam? Nije te briga za žene u Saudijskoj Arabiji i kakva prava one imaju, bolje rečeno, nemaju? Mene briga i ja sam za prava i djece i životinja i žena i muškaraca i crnaca, Roma, Kineza, Indijanaca i bijelaca. Za svačija prava na život vrijedan življenja. Ako me to čini feministkinjom, da, dobro si primijetio, onda sam kao neka feministkinja.

●Slučaj broj 4/razgovor za posao na javnom radiju prije nekoliko godina:

“Zgodna si, da se javiš njima iza (pokazuje na televizijsku kuću iza)? // Imaš dečka? Radi li dečko? Eto, on ti može plaćati cuge! // Roditelji bi zasigurno bili sretni da radiš ono za što su te školovali (aludirajući na ponuđeni besplatni rad jer od ljubavi se živi).“

Gospodine Mudriću, da sam htjela raditi za televizijsku kuću iza, onda bih najvjerojatnije sada tamo sjedila. Isto tako, da sam htjela sugar daddyja, možda bih mu sada namještala klimavo zubalo sjedeći mu u krilu, a ne na ovoj rasklimanoj stolici. Moji roditelji nisu sretni da po završetku fakulteta radim besplatno, jer smatraju da su mi financijski pomogli u školovanju kako bih imala u budućnosti nešto bolju plaću od prosjeka. Evo, mogu Vam dati njihov kućni broj, zasigurno bi bili sretni pojasniti vam ovu moju tvrdnju. Hvala na neprilici i svako svjesno u daljnjem radu želim!

Eh, da su ovo barem jedine situacije s kravicama „prolijevačama“…

Iscjeljujući je osjećaj staviti određene slučajeve na papir. Prisjetiš se, napišeš, zapališ papir (pritom, nadam se, ne i životni prostor) i pošalješ neizgovorene riječi negdje u atmosferu, da postanu mali oblačići koji će se rasprsnuti prvom kišom. Jer, ponekad, možda je bolje tako nešto napraviti. Ponekad nema smisla ulaziti u borbe ega, jer ponekad druga osoba nije sposobna čuti što pričaš. Sluša te, ali ne čuje. Vjerojatno ne čuje ni sebe dok priča. Možda ti ne bi tako nešto rekla da se čuje. Ali, ono što možeš je učestalo zazivati pokretanje već spomenute radionice, kao što su Indijanci nekada zazivali kišu.

Nameće mi se pitanje zašto u dosta situacija mislimo da smo dovoljno slobodni nekome (pogotovo nekom poznaniku ili osobi koju smo tek upoznali) davati nepotrebne i neželjene savjete, komentirati njihov izgled (poput „Djeluješ mi umorno“ i ostalih dnevnih ljepota), ulaziti u rasprave o njihovim uvjerenjima koja nas se uopće ne tiču? Predlagati najnovije dijete koje su kod njih upalile? Savjetovati kada je najbolje vrijeme za rađanje i uzimati sebe za primjer? Polazi li svijet od nas? Ili smo svi individue za sebe? Zašto mislimo da je naše primjećivanje (koje ne mora nužno biti točno) važno za podijeliti s drugima, posebice onima koje ne poznajemo dobro, za koje ne znamo kako svakodnevno žive i koje borbe vode? A da, nemojmo zaboraviti da živimo u državi u kojoj se u nekim mjestima još uvijek ispravlja djecu da ne pišu lijevom, već desnom rukom. I u kojima su roditelji ponosniji kada sina čekaju, nego kćer. Najradije da mogu platili bi doktorima, samo da „namjeste“ spol. A zamisli ironije da se ispostavi da im je dijete transvestit.

I možda bolje prije nego što uputimo nekome „dobronamjeran“ savjet ili podijelimo svoje primjećivanje, duboko udahnemo i izbrojimo 1-2-3, pa se zapitamo kako bi to moglo utjecati na tu drugu osobu. Možda prije nastanka obvezatne edukacije/radionice o komuniciranju i to pomogne. Možda, možda. A svakom onom koji bi najradije da može platio doktorima da dobije sina, a ne kćer, iz sveg srca želim da dobije sina. I da sin bude transvestit. Pa da vidi da je to čovjek od krvi i mesa, sa svim ljudskim potrebama i da ima pravo biti svoj(a). U inat svim zahrđalim umovima „u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu“.

Nedavne objave:

Ima nade…

Prošla godina me naučila da ima nade. Ako se osjećate usamljeno i pitate se gdje je taj netko „vaš“, samo ću vam pripomenuti da sam...

Kako je Grinch (u obliku potresa mozga) Josipi vratio Božić?

Otvorila sam Instagram i vidjela da mi je Josipa odgovorila na pitanje koje sam postavila vezano uz prosinac - imaju li svi, također, potrebu...

RAZGOVOR S LUKRECIJOM TOMUŠIĆ: „Brijem da je moj filter šaren, blesav, a katkad i kao metalna ploča – ništa ne prima“

Ako čujete: „Hej, lepi!“ ili „Mladiću!“ (a možda niste ni mladi ni lijepi, hehe), a to izgovara preslatka ženska osoba, nemojte ustuknuti i pobjeći...