NEKA TO RADE U SVOJA ČETIRI ZIDA, PO MOGUĆNOSTI ŠTO TIŠE I NEVIDLJIVIJE!

„Znate li što rade dva geja? Vode ljubav. Što rade dvije lezbe? Isto, vode ljubav. A što rade gej i lezba? Vode Srbiju“. Ovo je „vic“ koji je neki dan Zoran Šprajc izrekao prilikom odjavljivanja jedne od najgledanijih informativnih emisija u Hrvatskoj, smijući se pritom. Ne ulazi mi se u to zbog čega je to rekao i je li time htio imitirati loše šale naših političara, ali takav pothvat u svakom slučaju smatram neukusnim, neprimjerenim i nepotrebnim.

Štoviše, to je bio jedan super poticaj za sve buduće verbalne i fizičke napade svim onima koji ne poznaju medijsku pismenost i kritičko razmišljanje, a kojima osobe homoseksualne ili bilo koje seksualne orijentacije koja se razlikuje od njihove smetaju iz samo njima poznatog razloga. Ne znam primjećujete li posljednjih dana u medijima kako se češće mogu pročitati slučajevi u kojima su napadnute osobe homoseksualne orijentacije. I to čak u gradovima u kojima živi najviše osoba LGBT zajednice. Tako je prošli vikend na riječkom Kontu pretučen Matija Piralić zbog svoje seksualne orijentacije, a pretukli su i njegovog prijatelja. Kolegici Guberac koja je napisala tekst o ovom slučaju, Piralić je ispričao kako je prvo dobio udarac šakom u glavu, potom udarac u koljeno, nakon kojeg je pao na pod. Istaknuo je kako je umirao od bolova, a oni su ga nastavili cipelariti dok mu nekoliko osoba nije priskočilo u pomoć. I taman kad čovjek pomisli da se nešto počelo mijenjati, kada imamo priliku čuti da napokon i osobe homoseksualne orijentacije tu i tamo uspiju posvojiti dijete, da se na temelju toga oslikavaju i slikovnice za djecu, da se polako odbacuju stigme, novi udarac za sve nas kojima nije jasno zašto oni koji vrše nasilje misle da će time bilo što promijeniti po pitanju seksualne orijentacije pretučene osobe. Ma zapravo, nisam sigurna misle li oni uopće. Zašto nam drugi smetaju? Smetamo li zapravo sami sebi?

Foto: Pexels

„Nisam na sreću bio pretučen niti mi se prijetilo, ali mislim da jako puno pripadnika LGBT zajednice prolazi kroz jedan mali bullying ili nešto slično, pogotovo ako su iz nekih manje liberalnih sredina. Ja ću reći da sam bio izložen verbalnom nasilju, ali ne konstantno, nego ponekad, ovisno u kojoj situaciji sam se našao. Kroz osnovnu školu se to gledalo: „Pa, zar si ti curica?“, a onda kroz srednju školu krenu neka ozbiljnija zadirkivanja. Dok sam u srednjoj školi živio u jednom đačkom domu, cimeru koji je bio odličan lik, liberalan i otvoren, netko je doviknuo nakon što sam prošao hodnikom: „Kako ti uopće možeš živjeti s tim? Ja se tebi čudim kako s tim živiš“. U toj situaciji sam postao svjestan da se takva vrsta nasilja i mobinga s jedne osobe prenosi na drugu, odnosno da nasilnik želi čim više osoba uključiti u to zadirkivanje kako bi bio što veći i jači“, ispričao mi je bivši natjecatelj jedne kulinarske TV emisije. Zatim, podijelio je sa mnom kako se na njega gledalo dok je bio dio emisije: „Dio gledatelja mene uopće nije percipirao kroz ikakvu prizmu toga da ja mogu nešto skuhati nego im je bila bitna jedina ta oznaka da oni misle da sam ja peder. Nije bilo nikakve potvrde toga, ali oni su moje ponašanje i moj način govora znali ismijavati na društvenim mrežama. Zapravo, njima uopće nije bilo bitno zašto sam ja tamo, nego ta jedna jedina karakteristika, pa su svoje komentare usmjerili na samo tu karakteristiku. Na snimanju sam pao u nesvijest, pa su oni iz PR-a, jer svaki PR je dobar PR, to i objavili. Komentari ispod tih članaka su bili katastrofa, tipa: „On jedino što zna, zna rašpati nokte“. Predrasude su itekako i dalje prisutne“, završio je prisjećajući se.

Za potrebe ovog teksta svoje je bolno i neugodno iskustvo podijelio i Tomislav Čop, koji priznaje da je neko vrijeme, prije dijeljenja iskustva, gledao u bjelinu ekrana uz ubrzavajuće otkucaje srca i sve osjetniju bol u želucu. „Jedan od glavnih razloga zašto sam prije desetak godina došao studirati i živjeti u Rijeku bila je, naravno, njena nadaleko poznata sloboda i otvorenost. Identitet u koji sam vjerovao i ja, kao i većina osoba s kojima se susretnem, nekad i začuđujuće daleko, dok me s osmijehom ili nostalgijom, katkad čak i ljubomorom priupitaju nije li u našoj zemlji ona „place to be“, posebno za nas, „šarene“ i „potlačene“. Zgodna priča, zar ne? Premda sam uvijek bio sklon vjerovati da je to smiješan zavodljivi mit, a temeljen na staroj slavi grada koji je na taj način možda cvjetao proteklih desetljeća, svaka pozitivna percepcija u potpunosti mi je skršena kada je prije otprilike tri i pol godine mog bivšeg dečka, njegovu prijateljicu, moja dva hetero (a tako i u potpunosti vizualno odgovarajućih) prijatelja i mene, u centru grada, na Koblerovom trgu napala ekipa (trijeznih) mladića. Dok smo izlazili iz jednog kluba u Starom gradu, pojavili su se niotkud, i dok mi ponašanjem nismo ni na koji način „provocirali“ tj. odavali da smo par (jer, odakle da se to usudimo), sjatili su se na nas nasilnim povicima: „Pederi, pederi!“, uz prateće uvrede te svakoga od nas pokušali krenuti mlatiti. Detalji cijele priče odavno su mi već izblijedjeli, dobrim dijelom i vlastitom voljom da pokušam potisnuti najdublje u sjećanje cijelu priču. No, ono što pamtim jest da se u strahu svatko od nas nekoordinirano razbježao na svoju stranu kad su krenuli s udarcima i naganjanjem, a zadnji prizor dok sam padao na pod, prije no što su me krenuli cipelariti, bio je moj tadašnji dečko kojeg sam sa zahvalnošću vidio da im uspijeva pobjeći ispod simbola grada, gradske ure, na Korzo. Užasno je teško imati suvislo sjećanje na cijeli prizor, koji se po onome što je nalikovalo na sačekušu, odvio u svega nekoliko sekundi. Nakon što sam dobio nekoliko udaraca, ni danas mi nije jasno kako sam uspio skupiti dovoljno spretnosti da se podignem na noge, te dok su oni uz još poneke zaostale udarce i uvrede krenuli trčati za mnom, moj probuđeni nadljudski instinkt za preživljavanjem uspio im je pobjeći.“ Tomislav je nadodao kako se idućih nekoliko mjeseci on i njegov tadašnji partner nisu usudili izaći noću, ni u šetnju, a cijeli slučaj nisu prijavili zbog toga što se još nisu bili „otkrili“ svojim obiteljima. Kaže da želi svakome tko ovo čita, a doživio je slična iskustva po istim ili sličnim osnovama, glasno poručiti kako nije sam. „Sa svakim pravom zbog toga možemo i moramo biti zabrinuti, bijesni te osjećati još mnoge negativne misli i emocije. Ipak, moje osobno mišljenje je da imamo obavezu biti glasni o tome – da imamo obavezu dijeliti svoja iskustva i priče, da moramo biti dio borbe za bolju stvarnost!“

Foto: Unsplash

Danas se u Zagrebu održala jubilarna, čak 20., Povorka ponosa! Ponavljam, 20 godina se u Hrvatskoj održava Zagreb Pride. Već godinama tu i tamo mogu čuti, kada se nekim slučajem nađem u društvu predrasudnih ljudi, kako je Pride nepotreban jer zašto se oni moraju „prošetavati“, ako se mi ne „prošetavamo“? Uglavnom u takvim situacijama pitam osobu zašto se ona ne „prošetava“, neka krene slobodno u šetnjicu, jer to je njeno pravo i nitko joj to ne bi trebao braniti. I šetnjice su zdrave. A ovakve šetnjice smatram zdravima i za naše društvo. Jer, spavamo i dalje.

Moja je današnja želja bila da uspavane probude zvukovi zviždaljki, bubnjeva, pjesme i da ih količina ljubavi u zraku toliko jako obuzme, da prestanu raditi štogod radili. I samo da se probaju zamisliti da žive život u strahu, neslobodno, s uvijek prisutnom dozom opreza, dok drugima ne upadaju u oči zbog toga što rade nekome nešto loše i nažao, već zbog toga što su „drugačiji“ od onog kojem upadaju u oči. Možda na trenutak, „u svoja četiri zida“, shvate da je najveće ostvarenje u životu biti autentičan, biti svoj i da svatko na to ima pravo. Kao i da nitko nema pravo taj proces zaustavljati. Naši pripadnici LGBT zajednice ne zaslužuju biti šikanirani u javnom diskursu i percepciji društva, pa vam zbog toga oni „prošetavaju“. I malo mi se povraća što to moram napisati 2021. godine, ali – evidentno je da te šetnje trebaju i moraju postati glasnije, češće i brojnije.

Nedavne objave:

Ima nade…

Prošla godina me naučila da ima nade. Ako se osjećate usamljeno i pitate se gdje je taj netko „vaš“, samo ću vam pripomenuti da sam...

Kako je Grinch (u obliku potresa mozga) Josipi vratio Božić?

Otvorila sam Instagram i vidjela da mi je Josipa odgovorila na pitanje koje sam postavila vezano uz prosinac - imaju li svi, također, potrebu...

RAZGOVOR S LUKRECIJOM TOMUŠIĆ: „Brijem da je moj filter šaren, blesav, a katkad i kao metalna ploča – ništa ne prima“

Ako čujete: „Hej, lepi!“ ili „Mladiću!“ (a možda niste ni mladi ni lijepi, hehe), a to izgovara preslatka ženska osoba, nemojte ustuknuti i pobjeći...