Budi nalik na morski rt u koji neprestano udaraju valovi, a on i dalje ostaje čvrst, dok se oko njega stišava razjarena voda.
Marko Aurelije, iz Samome sebi
Plutam u moru promatrajući sunce, pa nebo bez oblačka, pa nepregledno plavetnilo različitih nijansi ispred sebe, pa prozirnost mora oko sebe. Širim ruke, grlim more, prolazim mu rukama kroz kosu. Može li ovaj trenutak trajati zauvijek? Izgleda li bivanje u vječnosti ovako?
Nekoliko minuta poslije nalazim se u plićaku. Nezgodan je izlaz iz mora, dvije tete razgovaraju na mulu, ma pričekat ću još malo uživajući u inspirirajućoj čistoći mora. “Puniš me, more. Hvala ti.” Trenutak potom, nalet velikih, snažnih valova, bacaju me prema stijenama, bezobrazno mi spuštaju gornji dio kupaćeg. Nagutali su me vode. Ne znam jesam li ikada doživjela ovakve valove dok sam bila u moru. Smijem se, usprkos. Hvatam njihov ritam čekajući da se umire i zaranjam. Nije najugodnije. Dižem kupaći i plješćem more po prstima. Koliko će još trajati ovaj trenutak? Čekanje najednom postane vječnost. Osjetim užitak u kaosu, usprkos. Pa, sve je to život.
Doplivam do drugog izlaza. Cijeli mul je poplavljen. Tete cijede moj ručnik. Spasile su mi stvari od utapanja. Prođe mi kroz glavu koliko je opuštenost/prepuštenost važna. Svaki put kada se opustim/prepustim, ostanem sačuvana. I ti neki ljudi koji se dogode. Izlazim i zahvaljujem im se. Smijemo se zajedno, usprkos.
Govorim si: “Taman kada si pomislila koliko je predivno i može li trajati zauvijek, išamarali su te valovi. Ali, osjećaj je zanimljiv. Sve je zapravo dobro. Mala truba svira dalje.” Teta mi pruža maramicu da ispušem našamarani nos. Zasviram dalje svojom nosnom trubom. I puštam… da se sve osuši.
