RAZGOVOR S KRISTINOM IVANUŠ – Ako vam nedostaje inspiracije u životu, samo pročitajte njezinu priču

Moram priznati da ovaj tekst odugovlačim već neko vrijeme, jer mi ga je iznimno teško započeti. Jako me se dojmila životna priča ove djevojke, njena životna snaga i sve što je postigla u svoje 22 godine. Objavljivanje na blogu u novoj, 2022. godini, želim započeti ovim tekstom, kako bi nas svih motivirao, dao “nogu u dupe”, osvijestio koliko smo zapravo sretni, ali i pokazao koliko Čovjek može biti jak.

Kristina Ivanuš djevojka je odrasla u SOS dječjem selu Lekenik, nakon što je nju i njenu sestru napustila majka koja više nije mogla trpjeti njihova oca zlostavljača. Otac se nije mogao brinuti za djevojčice, pa ih je odvezao u SOS dječje selo. Sa šest godina dijagnosticiraju joj poliradikuloneuropatiju, tešku bolest perifernih živaca. Kristina se tada, na prijedlog liječnice, počinje baviti raznim sportovima, dok je danas zaljubljena i u ronjenje. Postat će i instruktorica ronjenja. Otac je se odrekao jer mu je bilo previše plaćati 200 kuna mjesečno dom u kojemu su ona i sestra odrasle.

Počela je raditi sa 16 godina, upisala je privatni fakultet i školovala se sama, a 2020. je osvojila i nagradu Hermann Gmeiner koja se dodjeljuje mladim ljudima teških životnih priča, koji su se usprkos nedaćama istaknuli i nisu odustajali, što god život stavio pred njih. Kristina je prošle godine završila preddiplomski studij marketinga i komunikacija.

Foto: Privatni arhiv

Kada je saznala da je njezina majka, s kojom je ostala u kontaktu, u robovlasničkom odnosu u tvrtki za koju je radila, pomogla joj je izaći iz tog odnosa i slučaj dovela do suda.

Ovo je samo kratki uvod u sve ono što je proživjela. Otkad znam za njenu priču, znala sam i da ću je jednog dana intervjuirati. Donosim vam razgovor s Kristinom.

Kako si, Kristina? Kakva je 2021. bila godina za tebe?

Super sam, zapravo, najbolje ikad. Zdrava sam, a samim time i sretna, sama brinem za sebe i sve ide kako treba. 2021. godina za mene je bila puna izazova. Završila sam s još jednim poglavljem u životu, a to je završetak prediplomskog studija marketinga i komunikacija. Za mene je to najveći uspjeh u 2021. godini.

Čestitam ti. Kada pogledaš unatrag, iako je pred tobom još cijeli život, na što si najponosnija?

Najponosnija sam na to što sam mamu spasila iz ropstva, iako se još uvijek grizem što nisam na vrijeme shvatila o čemu se radi i što joj nisam još prije pomogla.

Odrasla si i odgojena u SOS dječjem selu Lekenik, što je za tebe bila bolja opcija od ostanka u obitelji u kojoj si rođena. Otac je bio zlostavljač, majka sniženih intelektualnih sposobnosti, koja je otišla prije tvog i sestrinog preseljenja u SOS dječje selo. Kako komentiraš to da će, po zakonu, Centri za socijalnu skrb dijete prije vratiti obitelji u kojoj je rođeno (iako je za obitelj najmanje što se može reći – nezdrava za dijete) nego ga ostaviti u udomiteljskoj obitelji u kojoj živi?

Za mene jedina najbolja opcija je bila isključenje iz obitelji koja nije dobra za mene. Centar za socijalnu skrb nikada neće vratiti dijete u biološku obitelj ako obitelj nije ispravila sve što je Centar tražio od njih. No, ponekad se dese tako grozne stvari, koje čak ni Centar za socijalnu skrb ne može predvidjeti. Naravno, Centar kada primijeti da se dešavaju neke loše stvari u obitelji, prije vraćanja djeteta tamo, trebao bi malo detaljnije proučiti obitelj i ne odmah dijete vratiti tamo.

Nekoliko je medija iznijelo tvoju priču o majci, koja je u 21. stoljeću bila žrtva robovlasništva. Jesu li sudionice te situacije kazneno odgovarale i kakva je trenutna situacija s tim slučajem?

Mamin slučaj trenutno je na sudu, tuži ih se za robovlasništvo i trgovinu ljudi. Dvije godine smo čekale da bude prva rasprava i sad je, hvala Bogu, svo to suđenje krenulo i svakih mjesec dana sutkinja daje novu raspravu.

Foto: Zvonimir Ferina

Otkud si pronašla snagu da oprostiš majci i pomogneš joj u nevolji? Jesi li ikada osjetila potrebu porazgovarati sa stručnom osobom o svemu što si prošla, je li ti netko pomogao da se suočiš sa svojim emocijama?

Svojoj mami nemam što za oprostiti, jer ona nikad nije imala uvjete da odgaja dvoje male djece sama i ja sam toga svjesna. Ona je imala grozan život od kad se rodila i nikad nije vodila normalan život. Još dok je dijete bila roditelji su je ostavili i smjestili u udomiteljsku obitelj, iz koje je isključena zbog maltretiranja i smještena u novu udomiteljsku obitelj. Bilo bi nerazumno od mene da ne oprostim nekome tko je vodio takav život, ne bi voljela da se ikome desi takvo što, što je moja mama proživjela. Dok sam još bila u Domu, često sam razgovarala sa svojom odgajateljicom o stvarima koje me muče, ali s emocijama se od malih nogu nosim sama sa sobom.

Razumijem. A čime se trenutno baviš? Što te ispunjava?

Trenutno radim, studiram, treniram, bavim se ronjenjem, ponekad imam neki photosession, pomažem mami oko suđenja, vikendom odlazim kod kume i jašem konja.

Završavaš školovanje na privatnom fakultetu, radiš od 16. godine, živiš samostalno i sama si plaćaš školovanje. Kada se osvrneš oko sebe i vidiš oko kakvih se „problema“ ljudi nerviraju, što pomisliš?

Ponekad, kad ljudi čuju moju priču, kad shvate kako sam ja živjela i s kime, tek onda shvate kako je njima lijepo u životu i da moji problemi nisu ni blizu njihovima. Nasmijem se kad čujem koje oni probleme imaju, uvijek im dam neki savjet i kažem da to što im se dešava nije najgora stvar u životu. 🙂

Pobijedila si i poliradikuloneuropatiju, bolest perifernih živaca, za koju je moguće da je posljedica brojnih padova koje si imala kao beba. Ti si za mene, Kristina, istinska Junakinja našeg doba. Na koji način paziš i održavaš svoje tijelo, ali i um zdravima?

Od malih nogu obožavam sport, a kada sam se razboljela, zavoljela sam ga još više. Doktorica mi je tokom liječenja uvijek preporučala neku fizičku aktivnost. Kao terapiju sam svake godine dobivala Krapinske toplice tri tjedna plus fizikalna terapija u Domu zdravlja. Sama pomisao na to da opet ne mogu hodati mi daje snagu da treniram i mislim na svoje zdravlje.

Prošle si godine osvojila svjetsku nagradu Hermann Gmeiner. Čestitam ti, malo je reći da si je zaslužila… Koliko se toga promijenilo u tvom životu s nagradom?

Nagrada mi je uvelike olakšala trenutačni život jer da nije bilo nje, bila bi još samo jedno dijete u sjeni. Nakon nje, ostavila sam brojne kampanje i postala model. Uvijek sam sanjala da budem model, samo mi se nikad nije pružila prilika za takvo što. I naravno, još jedna stvar koja mi je sada lakša je to da ne moram više izmišljati izgovore vezano za moj život. Tu temu nisam baš dijelila s drugima.

Što bi poručila djeci koja se nalaze u sličnoj situaciji kao što je bila tvoja, kao i svima onima koji imaju tešku zdravstvenu situaciju?

Poručila bih im da budu sretni i da cijene stvari koje imaju u životu, a ne da žale za onime što ne imaju, i naravno, da nikad ne odustaju od svojih snova.

Da sam ja Netko…

… uvela bih da Centar za socijalnu skrb mora jednom godišnje doći u obitelj koja je pod njihovim nadzorom. Razgovarati s djecom, upoznati ih i ako primijete da nešto ne valja reagirati na vrijeme.

Naslovna foto: Senja Vild i Franjo Matković

Nedavne objave:

Ima nade…

Prošla godina me naučila da ima nade. Ako se osjećate usamljeno i pitate se gdje je taj netko „vaš“, samo ću vam pripomenuti da sam...

Kako je Grinch (u obliku potresa mozga) Josipi vratio Božić?

Otvorila sam Instagram i vidjela da mi je Josipa odgovorila na pitanje koje sam postavila vezano uz prosinac - imaju li svi, također, potrebu...

RAZGOVOR S LUKRECIJOM TOMUŠIĆ: „Brijem da je moj filter šaren, blesav, a katkad i kao metalna ploča – ništa ne prima“

Ako čujete: „Hej, lepi!“ ili „Mladiću!“ (a možda niste ni mladi ni lijepi, hehe), a to izgovara preslatka ženska osoba, nemojte ustuknuti i pobjeći...