Ispričat ću vam priču s autobusne stanice

It’s a little embarrassing that after 45 years of research and study, the best advice I can give people is to be a little kinder to each other.
Aldous Huxley

Po putu naučiš da svaki dan možeš biti Netko. Da možeš odabrati ići lakšim putem, otresajući se, žureći se, ispunjavajući isključivo ono što se traži od Tebe s fokusom na konačni cilj – novac ili odabrati ići težim (ujedno i čarobnijim) putem, čak pomalo i buntovnim – na kojem ćeš stati, promotriti, podići, pomoći, zagrliti… Ovdje mi je svakodnevno prakticiranje yoge, koje je u konačnici postalo i nešto što prenosim drugima, dosta pomoglo. Nisam slijedila nikakva „yogijska pravila“, već sam prakticirajući je osvijestila svoju pravu prirodu i odlučila živjeti je potpuno. Jer ljepše je ne slijediti utabane staze i ne ići lakšim putem s početka priče – imaš se priliku uvijek iznenaditi, a u konačnici i uljepšati si život uljepšavajući ga drugima.

Foto: Unsplash

Bio je tmuran dan, na stanici koja je inače u to doba prepuna, bila je samo jedna djevojka. Došavši naknap, stala sam pomalo zapuhano nešto dalje od nje, tražeći po džepovima karticu, masku, pretumbavajući stvari iz jedne ruke u drugu, pa u džepove, kako to već izgleda u ovo „maskenbalsko vrijeme“ posljednje dvije godine.

„Oprostite“, prilazi mi preplašeno djevojka, „imate li možda masku viška? Zaboravila sam svoju, a frendica mi javlja da ovaj vozač ne pušta nikoga bez maske. Platit ću vam“. Imala je ruksak na leđima i pretpostavila sam da će, ako ne uđe u ovaj autobus, zakasniti u školu, jer sljedeći polazi tek za pola sata. „Nemam, nažalost“, odgovaram, gledajući svoju već iskorištenu masku, poželjevši da paket maski ne ostavljam stalno doma. „Voljela bih ti nekako pomoći“, osvrćem se oko sebe, shvaćajući da nije mogla ni kupiti masku kada se oko nas ne nalazi ništa, i primjećujem u njenim očima kombinaciju panike i straha. Poželim je zagrliti i reći da ovo nije smak svijeta i kako vjerujem da će je pustiti u autobus, da će imati razumijevanja. Pa se zapitam koliko sam osoba srela u posljednje vrijeme, a da su imale razumijevanja. Ugrizem se za jezik i osjetim kako me marama guši. Pa da!

„A gle, ne znam hoće li ti to biti okej, ali mogu ti dati svoju maramu da se omotaš, pa mi je poslije vratiš“, skinem je i pružim djevojci. Već dugo nisam vidjela trenutak u kojemu su nekome oči tako zabljesnule. Uzela je maramu i nije znala što da radi s njom, autobus stiže svaki čas. Pa jebemti sve, što živimo u društvu, a i vremenu koje nas od malih nogu uči podređivanju (što vjerujem – doprinosi razvijanju strahova i „zaleđivanju“) umjesto snalaženju i samoohrabrivanju. Do toga sam dođeš, često težim putem. Omotala sam joj maramu oko vrata, usta i nosa, i zavezala je da ne sklizne. Autobus je taman pristizao. Ušle smo i jedna i druga. Kasnije mi je oduševljeno, smijući se od uha do uha, vratila maramu zahvaljujući se…

Foto: Pexels

Tako je malo dovoljno. Za uljepšati jutro drugome, ali i sebi. Za ostaviti trag. Za ostaviti trag ne treba izgarati od ponedjeljka do petka. Jednostavnost je ključ života.

Neka nam svaki mjesec bude mjesec ljubavi. Da učimo mlađe generacije, kada već nas nisu, da je jedino dovoljno biti prisutan i mekan, a ne vrteća mašinica na baterije.

 

Nedavne objave:

Ima nade…

Prošla godina me naučila da ima nade. Ako se osjećate usamljeno i pitate se gdje je taj netko „vaš“, samo ću vam pripomenuti da sam...

Kako je Grinch (u obliku potresa mozga) Josipi vratio Božić?

Otvorila sam Instagram i vidjela da mi je Josipa odgovorila na pitanje koje sam postavila vezano uz prosinac - imaju li svi, također, potrebu...

RAZGOVOR S LUKRECIJOM TOMUŠIĆ: „Brijem da je moj filter šaren, blesav, a katkad i kao metalna ploča – ništa ne prima“

Ako čujete: „Hej, lepi!“ ili „Mladiću!“ (a možda niste ni mladi ni lijepi, hehe), a to izgovara preslatka ženska osoba, nemojte ustuknuti i pobjeći...