Bio je to naporan i vruć srpanjski dan, pred kraj kojeg sam se samo htjela ubaciti u more. Odradila sam svoju jutarnju smjenu u dupkom punom Rovinju, jednom od najljepših hrvatskih gradova. I neizmjerno sam zahvalna na tom ljetnom iskustvu. Posebice, nakon što sam izronila i na obali vidjela, ni više ni manje, nego Sanju Pilić.
Nevjerojatno je da sam zimus prijateljici govorila kako je Pilić jedna od onih Junaka koje MORAM imati na blogu. Književnica čije sam knjige obožavala u djetinjstvu i ranom pubertetu, veselila se lektirama koje nose njeno ime i prezime, i sjećam se da mi tada nikako nije bilo jasno kako me netko toliko može razumjeti, a odrastao je čovjek. Dok se ona sunčala na obali, a ja dolazila k sebi, razmišljala sam da li da joj priđem ovako, kao „zemzudin“ ili da joj se obratim, kao sav „pristojan svijet“, preko društvenih mreža. Mislim, u svakom slučaju ispadam „zemzudin“, ali vjerojatno manji nego da joj prilazim dok mi se cijedi kupaći i šmrklji mi vire iz nosa jer je more učinilo svoje za moje nosnice. Na sreću, Sanja je izrazito otvorena i društvena osoba, na intervju je pristala odmah, a dobila sam priliku i upoznati je. Pa vi nemojte doći u Rovinj! 🙂 Zapravo, ni ne morate, samo se zavalite udobno, prije toga uzmite omiljeno ljetno pićence i uživajte u razgovoru sa Sanjom.
Draga Sanja, pa kako ste, kako Vam je u Rovinju? Dolazite li ovdje često?
Zapravo dolazim od 1991. godine. Tada sam za Božić došla s prijateljem slikarom Reneom Mikovićem i djecom da dočekamo Novu godinu. Dolazili smo nekoliko godina zajedno, ali Rene je, nažalost, umro. Ostavio mi je testamentom stan u Rovinju i od onda ljeta provodim u meni najljepšem gradu u Hrvatskoj. Dolazim ovdje i ostanem tu dva mjeseca.
Foto: Ivana Straža, Sanja u Rovinju
Kako živite dok ste u Zagrebu, pišete li nešto trenutno, „kuhate li“ nekakve nove projekte?
U Zagrebu mi je, kao i u Rovinju, glavni ritual jutarnja kava u kafiću. Tako započinjem dan. Kasnije se uhvatim nekog posla, pisanja, nastupa po školama, rješavanja praktičnih problema i slično. U zadnje vrijeme veseli me pisanje priča za slikovnice jer volim slikovnice zbog ilustracija i veselim im se. Izašle su mi upravo dvije nove slikovnice u VBZ-u, a ilustratorica je Željka Mezić. Inače, izašla je i dvadeseta slikovnica o Maši u Mozaik knjizi, koju pišem već desetak godina, a ilustrira je Niko Barun.
„Jesam li se zaljubila?“, „O mamama sve najbolje“ i „Mrvice iz dnevnog boravka“ – knjige su to mog djetinjstva i početaka puberteta. Zanima me, kada je krenula Vaša potreba za pisanjem knjiga za djecu i tinejdžere? Jeste li svjesni koliko ste djece, a sada već i odraslih ljudi, odgojili svojim knjigama?
Da, svjesna sam, jer mi se mnoga bivša djeca, javljaju kao odrasle osobe i kažu kako su preko mojih knjiga zavoljeli čitanje. Također se često dopisujem i s mamama koje mi se javljaju zbog istog razloga, a onda mi povjeravaju različite tajne i razmišljanja koja ih muče. A počela sam pisati za djecu kad sam i sama već imala djecu. Urednici Joža Skok i Vera Barić zdušno su me podržavali u tome, a kasnije i Zoran Maljković. Uvijek me se mora malo natjeravati na pisanje, ha, ha…
Imate li za izdvojiti neke smiješne ili drage anegdote s Vašim čitateljima, posebno onim gore spomenutima, nekada djecom-čitateljima-lektirašima, sada već odraslim ljudima?
Nemam neke posebno smiješne događaje i anegdote s tim u vezi, osim što se katkada osjećam kao Metuzalem, kad mi već četrdesetogodišnjaci govore kako su me rado čitali kad su bili djeca. 🙂
Foto: na sanjivoj kavi sa Sanjom
Jedno ste vrijeme surađivali i s Autonomnom ženskom kućom iz Zagreba i pomagali zlostavljanoj djeci da prebrode ono što su proživjela. Kako gledate na to iskustvo?
To je bilo vrlo dobro, poučno iskustvo, družila sam se s djecom od tri do petnaest godina, igrala se s njima, išla na sladoled i maškare, mazila se, pomagala im u učenju… Ono što mogu reći je da sve mame koje su zauvijek prekinule s mužem nasilnikom su tim činom spasile svoju djecu i sebe. Mnoga od te djece sad žive lijep i normalan život, završila su fakultete ili škole i snašli se.
U čemu sve crpite inspiraciju za svoja djela? Kako „ulazite“ u dječji svijet i njihovo viđenje života? Njegujući vlastito unutarnje dijete?
Da, jedan dio mene ostao je djetinjast. Prilično ga i skrivam. Katkad se čudim kako uspijevam ostati prisebna u stvarnosti, kad bih da se mene pita, živjela totalno bezbrižno i slobodno, na nekom otoku s dobrom klimom i bez politike, konvencija, onako, pomalo divlje. A s druge strane, volim sve civilizacijske tekovine i grad s njegovim šušurom i stalnim događanjima svih vrsta. U mom djetinjastom dijelu još uvijek je sve moguće, a zapravo i vjerujem da je sve moguće.
Sanja li mala Sanja i dalje, želi li biti nešto kada još malo poraste? 🙂
O da, ja stalno sanjam, a snovi su mi i praktični i nerealni. Mnogo toga se i ostvari. Ali ne smije se drugima govoriti što želiš, nije pametno.
Kako je biti „slobodnjak“ poslovno cijeli život i to još u Hrvatskoj?
Teško je biti slobodnjak. Honorari su mali, ne smiješ biti bolestan, ne postoji trinaesta plaća ni božićnica, plaćeni godišnji odmor. Na tržištu si, obično te nitko ne zarezuje jer nemaš moć niti lobi, ne pripadaš nikome i ničiji si. Nezgodno. Kad odeš u mirovinu, shvatiš da ćeš morati raditi do smrti. I tako. Ali to sam izabrala, a taj izbor imao je i svojih prednosti. Jedna od njih je da se nisam morala družiti s ljudima koji mi se baš i ne sviđaju.
Djelujete, što kao persona, što kao autorica, vedro, ispunjeno i sretno. Jeste li takvi oduvijek i smatrate li da je za to zaslužna Vaša obitelj, odnosno kućni odgoj? Koliko ste se sami trebali preodgajati za biti tu gdje ste danas?
Sama sam se preodgajala. Po kućnom odgoju trebala sam u najmanju ruku postati depresivna. Nisam imala sretno djetinjstvo, a ni mladost. Svega je tu bilo. Na svu sreću vjerovala sam u bajke, to me oporavljalo.
Tek u srednjim godinama postalo mi je jasno da mi je dosta da aveti prošlosti vladaju mojim raspoloženjima. Ili općenito, drugi ljudi, mediji, tuđa mišljenja i stavovi. Oduvijek sam imala smisao za humor, pa se on probudio iz mrtvila. Počela sam se baviti sobom. To me zabavljalo. Riješila sam se romantičnog balasta koji me je unesrećivao. Počela sam sve više vjerovati u svoju sretnu zvijezdu. Razmišljati. Spajati um i srce u jedno, i ne reagirati na svaku sitnicu. To je, valjda, imalo veze i s hormonima. I s iskustvom.
Tko su „Vaši ljudi“ i kako volite provoditi vrijeme s njima?
Moji ljudi su moja obitelj i prijatelji. Pogotovo obitelj. Slični smo i prilično iskreni u odnosima, a to olakšava život. Iskrenost. Dijelimo i isti ukus za umjetnost, humor, odgoj djece i tako, malo smo pleme, pa nam je zgodno kada smo zajedno. Ali kako ja volim samoću, potrebni su mi sati i sati da budem sama. Nepritisnuta ikakvim obvezama. I s prijateljima je slično. Kažem sve što mi je na umu. Postavila sam granice, a poštujem i njihove. Volim se smijati s njima.
Kojom biste (filmskom) rečenicom opisali svoj život?
Nema takvog naslova, jer obično su banalni. Volim duhovite naslove ili one koji me privuku na prvu. Ali dobro: “Trči, Lola, trči“ bio bi taj naslov. Jer stalno ipak vodim neku trku, sa samom sobom, doduše.
Da sam ja Netko…
Zapravo ne znam želim li biti Netko… U svakom slučaju često govorim da bih, kad bih se jako, jako obogatila, bavila sadnjom drveća tamo gdje treba, po cijelom svijetu… Obožavam drveće. Obožavam. Ostalo bih pustila da ide kako ide. Pretpostavljam da uvijek postoji razlog zašto se nešto događa. Bez obzira na sve ne vjerujem da je Svemir slučajan. A život na Zemlji je kao neka škola. Možda i eksperimentalna, ha, ha…
