Postoje ti neki ljudi koji odskaču, upadaju u oči, ne pripadaju kalupima, a koji ti onda još svojim riječima ostaju duboko urezani u pamćenje.
Vjerujem da je to Etjen Faust. Neobično mi je bilo naletjeti na Instagramu na muškarca koji piše o psihoterapiji, vrlo dubokim temama, patrijarhatu, svojim emocijama i razmišljanjima. Ne samo da je bilo neobično, već je bilo i predivno. Ugodno iznenađena, nastavila sam čitati i pratiti njegove objave i shvatila da je on još jedan Junak našeg doba, koji zaslužuje svoje mjesto na ovom blogu. I drago mi je da je svoje odgovore podijelio sa mnom upravo dok je bio inspiriran, na godišnjem odmoru na Silbi, kako kaže, otoku „teškog zena i boemstva“. Zašto je Junak, shvatit ćete nakon što pročitate naš razgovor. A ja sam shvatila iz tog razgovora da je Etjen muškarac budućnosti (lijepo je to u razgovoru objasnio i on sam). I s ove pozicije gledišta, *dear lord have mercy*, trebaju mi sunčane naočale, jer budućnost ne može izgledati bolje.
A vama sada treba jedna fina kava ili sokić, kao i desetak minuta mira i tišine. Uživajte u ovom potpuno iskrenom, iscrpnom i konstruktivnom razgovoru, iz kojeg ćete svašta moći osvijestiti. 🙂
Hej Etjene, kako si? ☺ Krenut ću s jednim light, no prigodnim pitanjem. Kako izgleda tvoj idealni ljetni dan?
Osjećam se mirno iznutra, a Silba na kojoj smo trenutno, doprinosi tome da se to stanje i održi. Vezao sam se za ovaj otok, ima mi nešto posebno.
Što se tiče idealnog ljetnog dana, ovisno gdje ga provodim. Ako sam u Zagrebu, malo je teže pričati o idealu zbog isparavanja asfalta koje uslijedi na kraju dana, tako da i odlazak u grad nije najsretnija opcija, unatoč sadržaju kojeg ima – poput Art parka i dvorišta.
No, boravak u blizini mora daje sasvim drugu notu – tu mi je dovoljno da se uspostavi rutina koja je ispunjena sa što manje stresora, kako bi mi se um i tijelo odmorili od svakodnevnice kojoj sam izložen – jutarnje kupanje, kava i dobra knjiga koju jedva čekam nastaviti čitati me najviše ispunjavaju.
Zapravo, teško mi je išta od ovog spojiti s idealom, jer nisam povezan s tom riječju. Prije bih rekao zamišljeni ljetni dan, jer pomisao na nabrojane stvari mi bude duh i pomažu da vidim ljepotu u sitnicama koje se dogode putem. Trudim se zamisao tog dana kreirati sukladno resursima i kapacitetima koje imam.
Foto: Privatni arhiv – Etjen na Silbi, ljeto 2023.
Što misliš, u kojoj mjeri ljudi zaista slušaju jedni druge? Koji bi bio tvoj savjet za aktivnije slušanje tuđih riječi, ali i potreba?
Nažalost, mislim da još uvijek u maloj mjeri. Rekao bih da smo trenutno, posebice nakon smirivanja pandemijske jeke, u periodu navikavanja na tu kolokvijalnu konstrukciju koja je odjednom zavladala u komunikaciji među pojedincima.
I super da je, ali smatram da tek idemo prema tome da se ta vještina zaista i razvija, a ne da se samo spominje jer je postala popularni konstrukt.
Obzirom na konstantnu izloženost sadržaju društvenih mreža u vidu mentalnog zdravlja, vrlo brzo se usvoji tih par termina i fraza koji se krenu spominjati, no mislim da smo i dalje okruženi sa manjinom koja je zaista integrirala tu vještinu u svoje odnose.
Proširio bih cijeli taj narativ na društvo – živimo u perfekcionističkom društvu, gdje vlada ogroman FOMO (fear of missing out) i osjećaj da se kasni ako nismo usvojili određene vještine koje su sada vrlo poželjne, poput ove, i ljudi je krenu neautentično i nespretno primjenjivati posebice u poslovnom okruženju.
Vrlo česta rečenica „Prvo moraš naučiti slušati sebe, da bi mogao/la čuti druge“ – ljudi većinom ni ne razumiju što to zapravo znači. S druge strane, kad uzmemo u obzir količinu stresora, dnevnih očekivanja kojima smo okruženi (poslovno, privatno – partneri, familija, prijatelji itd.) i koje si sami postavimo, zahtjevno je u takvom okruženju čuti sebe, jer je buka izvana preglasna.
U opterećenom umu nema spoznaja, kreativnosti, promjena.
Ima samo nereda.
Ali, nije nemoguće i obzirom na životne zahtjeve koje svatko od nas ima, potrebna je snažna volja da odlučimo krenuti razvijati tu vještinu – prvenstveno za sebe, a onda za druge ona dođe posljedično, jer smo već utrenirani.
Mislim da je i dalje izrazito prisutan način razmišljanja da se vanjske okolnosti trebaju promijeniti kako bismo se mi počeli osjećati bolje – taj kolega se treba urazumiti da bi naš posao bio lakši, partner treba biti što više u skladu s našim očekivanjima, granicama i željama da bismo se mi osjećali vrjednijima i važnijima. No istina je zapravo obrnuta.
Mi smo ti, koji temeljem vlastitog doživljaja donosimo zaključke o tome što se događa oko nas, a ne taj kolega ili naš partner i sukladno tome definiramo naše emotivno stanje. Tako da, u vidu savjeta bih potaknuo čitatelje da razmisle na koji način pričaju sa sobom i kako doživljavaju svakodnevnicu – previše kritički, dramatično, panično, nježno, apatično?
Jednako kako pričate sa sobom, pričate i s drugima. Pristup kojeg imate prema sebi, imate i prema drugima. Velika je količina obrana koja se digne kad nam se na to ukaže, pa teže stvaramo prostor da razmislimo ima li tu istine. Previše projiciramo – loše osobine i ponašanja na koja se kod drugih žalimo su često ona koja nas i same muče. Lakše je reći da je druga osoba problem, jer tom projekcijom sebe nesvjesno tješimo da kod nas vlada izostanak tih osobina i ponašanja. A sve ove stvari su sastavni dio aktivnog slušanja.
Komunikacija je zaista najvažnija i najčešći uzrok problema – u svim vrstama odnosa. Svaka knjiga o partnerskom savjetovanju koju sam pročitao slaže se oko jednog – stanje koje udaljava partnere nije „ne voliš me više“ nego „ne razumiješ me“.
U čemu sve pronalaziš ljepotu življenja?
Doista mogu reći, u svemu što me okružuje – u zanimljivoj kombinaciji okusa hrane koju jedem, neobičnoj fotografiji, apstraktnoj slici koja mi budi niz emocija, inspirativnoj životnoj priči, u osmijehu druge osobe jer je čula nešto što meni ne predstavlja nikakav značaj, a njoj je danas popravilo dan jer je baš to trebala čuti. Uživam u dubokim razgovorima, u kojima svaki put pomaknem tu granicu da se još više približim vlastitoj ranjivosti i pokazivanju iste, te koji mi zarotiraju misli u skroz neočekivanom, ali ispunjavajućem smjeru.
Živim za autentičnost i najsretniji sam kad je vidim i osjetim u drugom čovjeku, jer biti autentičan u svijetu koji voli standarde i ono što je odobreno je zahtjevno. Činjenica je da najčešće iza takve osobe stoji neka zanimljiva priča i proces kroz koji je prošla da bi živjela tako.
Sve mi je teže biti u prisustvu razgovora gdje imam osjećaj da se živi na autopilotu i gdje život živi ljude, a ne oni njega. Jako upijam energiju drugih ljudi, pa me to često zna iscrpiti. Dovoljno mi je samo biti u nečijem prisustvu kako bih osjetio odgovara li mi neka osoba ili ne.
Odlučio si promijeniti prezime u suprugino, a planiraš promijeniti i ime u Etienne. Koliko si dugo razmatrao tu odluku? Kakve su reakcije tvojih bližnjih, obitelji?
Odluku za promjenom imena sam jako dugo razmatrao, ali se nikad nisam osjećao dovoljno sigurnim da to i napravim. Sjećam se srednje škole i profesorice iz filozofije koja me aktivno poticala na to. Tada mi je u glavi bilo – što bi drugi mislili da to napravim? Bi li me prihvatili? Zbog trenutne situacije s pravosuđem, postoji mogućnost da ću tu promjenu morati stopirati privremeno, jer me u desetom mjesecu čeka jedna važna radionica u Beogradu i trebaju mi dokumenti. 🙂
U svakom slučaju, to je želja koju ću si ispuniti. Zapravo, ime se ne mijenja, ostaje isto, mijenjaju se tri slova, tako da se radi o pravopisnoj prilagodbi. Što se tiče prezimena, kako mi je moje ime zanimljivo i neuobičajeno za ove prostore, uvijek sam ga zamišljao s nekim jednako takvim prezimenom.
Ima li bolje kombinacije od ove koju sam dobio sa supruginim prezimenom? Cijela kombinacija mi zvuči kao neki fiktivni lik. U konačnici, u većini stvari sam uvijek bio nekonvencionalan, pa zašto bi ova bila iznimka.
Dodatno, drago mi je što i na ovaj način mogu graditi protutežu patrijarhatu i „onome što se očekuje“. Što se tiče reakcija – sve su bile pozitivne. Na prezime su svi reagirali kao „kul ideja“, dok je na ime bilo malo iznenađenja – kao zašto sad to. A kad pitam zašto ne, uglavnom čujem kako krene progovarati nesvjesni strah od odbacivanja drugih i „što će selo reći“.
Roditelji nisu imali nijedan negativan komentar. Nikad me nisu sputavali u mojim odlukama, čak i kad su im bile prečudne, a skoro svaka druga im je čudna. 🙂
Koliko si se susretao s predrasudama tijekom svog života? U kojoj su mjeri utjecale na tvoje životne odluke?
Rekao bih i prečesto. Moje odrastanje u Hrvatskoj, koje počinje oko pete godine života (s isprekidanim dolascima i povratcima iz Bosne za vrijeme rata) je bilo obojano statusom manjine. Istovremeno, nisam bio tipičan dječak koji voli ono što se od dečkiju očekuje, tako da se tu nakupilo svega čemu sam bio izložen.
Bio sam izložen kontinuiranoj nacionalnoj, vjerskoj i rodnoj diskriminaciji, koja je rezultirala fizičkim i emotivnim zlostavljanjem od strane vršnjaka, te onih starijih također. Što se tiče utjecaja na životne, odnosno rane odluke i uvjerenja, razvio sam klasična patrijarhalna uvjerenja da nije poželjno pokazivati emocije jer su znak slabosti, da moram biti jak te je tu došao i perfekcionizam na sve to – da bih bio prihvaćen moram biti najbolji, jer jedino tako će me se vidjeti u pozitivnijem svjetlu, a ne kao manjinu.
To je rezultiralo uvjerenjem da nisam dovoljno dobar i da ne vrijedim. U mene se utkala velika količina srama, straha i krivnje. Također i udovoljavanje drugima – jer ako se pobrinem za druge, tada sam siguran.
Kako sam od muškog društva bio neprihvaćen, prema njima sam razvio animozitet i danas sam aktivan borac protiv toksične muškosti.
Ljudi se čude kad im spomenem nepokazivanje emocija jer sam aktivno pričao o njima, pa bih ostavljao drugačiji dojam. Drugim riječima, previše sam intelektualizirao. Sad ih dozvoljavam osjećati, pokazivati i živjeti kroz njih. Tako da s 34 godine, zahvalan sam na svakom ovom događaju, koliko god to nekome zvučalo čudno, jer zašto bi netko ovo morao proživjeti.
Zahvalan sam prvenstveno jer vidim ovo kao učenje kroz suprotnosti – doživio sam tu bol da bih kroz nju otkrio i živio svoje autentične potrebe, želje, ekspresiju i time je još više cijenio i volio. Duboko vjerujem da me cijeli put kojeg sam prošao vodio ka tome da naučim istinski voljeti sebe.
Foto: Privatni arhiv, Etjen na Dugom otoku
Postoje li knjige, vezane uz osobni razvoj, za koje smatraš da bi ih svi trebali pročitati?
Obzirom da ne kategoriziram knjige kao svete gralove nečega, jer svatko od nas ima različitu životnu priču i knjiga koja je mene dubinski dotaknula, netko je neće ni nastaviti čitati nakon pročitanih 20 strana. Vjerujem da mi u ruke dođu točno one knjige koje trebam, koje mi pomognu da se lakše suočim s izazovima koji se nađu preda mnom.
Izdvojio bih par autora koji su me dirnuli svojim radom i pozvao čitatelje da potraže naslove koji će ih privući ka čitanju – Irwin Yalom, Esther Perel, Gabor Mate, Viktor Frankl, Robert Schwartz.
Volim i transcedentalnu tematiku, jer me povezuje s mojom definicijom duhovnosti i jako puno sam dobio iz takvih djela.
Ovu godinu su mi dosad obilježile dvije knjige koje bih izdvojio – „Ljubav na terapiji“ od Veronike Podgoršek, koja kroz toliko genijalnih primjera parova opisuje suštinske uzroke problema s kojima se suočavaju. Otvorila mi je jako puno vidika.
Lori Gottlieb, „Možda da porazgovaraš s nekim“ – jako me dirnula jer je autorica u potpunosti promijenila profesiju kojom se bavila i živi svoju svrhu, koju je godinama tražila.
Kako je psihoterapija utjecala na kvalitetu tvog života, na tebe kao osobu, i što bi poručio onima (pogotovo muškarcima u našem, još uvijek za tu temu zatvorenom društvu) koji se i dalje ustručavaju krenuti s njome?
Najkraće rečeno – promijenila mi je život za 180.
Dala mi je smjernice za svjesniji život, uspostavljanje unutarnjeg mira, smirivanje neurotičnosti i osvještavanje mog kapaciteta. Zahvaljujući njoj imam drugačiji i zdraviji pogled na iskustva koja su me oblikovala i svaki dan me motivira da otkrivam beskonačne mogućnosti i potencijale koje posjedujem.
Uf, što se tiče muškaraca, to je tematika sama za sebe koja je uvelike povezana s tvrdokornim karakteristikama patrijarhata gdje muškarac vlada gotovo svime – politikom, ekonomijom, obitelji itd. Patrijarhat, psihoterapija i muškarci u istoj rečenici su čisti oksimoron. Išao bih iz ovog smjera – u 2023.-oj patrijarhalni muškarac je demode i emancipiranoj ženi predstavlja nepotrebni uteg. I to će biti sve izraženije.
Svjedočimo povećanoj stopi depresije i suicida kod muškaraca. Nažalost, kako je depresija podmukla i često maskirana kroz druge emocije (kod muškaraca često kroz agresiju), rjeđe će se razmišljati o tome da je srž problema usamljenost. Vrijednosti koje patrijarhalni muškarac nudi ženama nisu više vrijednosti, već sredstvo za problematičan odnos.
Otvorena komunikacija, emocionalna ranjivost, zrelost i transparentnost su najprivlačnije osobine koje mogu ponuditi. Zašto krenuti tim putem? Zato da prošire vidike – poput toga da seks nije jednako emocionalna, već fizička bliskost. A upravo je emocionalna bliskost pojam koji se danas najčešće spominje.
No, svaka medalja ima dvije strane priče. Nisu samo muškarci ti koji i dalje njeguju patrijarhat – dobrom dijelu žena u našem društvu on odgovara jer su kroz njega razvile sliku o sebi, tako da je u tom slučaju nužnost za širenje vidika nužna kod oba partnera, ako pričamo o heteroseksualnom odnosu.
Imaš li kakav savjet za „liječenje“ od utjecaja kapitalističkog društva u kojem živimo? Za „liječenje“ od svakodnevnih moranja, utrkivanja, instant rješenja, površnosti, poziva na trošenje novca sa svih strana?
Nažalost, univerzalnog savjeta nema. Svačiji, pa i moj savjet će proizaći iz mojih uvjerenja, svjetonazora itd.
Moranja su prisutna jer smo tu riječ najčešće slušali kroz odrastanje. Danas sve češće slušamo riječ – želim. A da bismo zaista znali što želimo – nužno je da razumijemo iskustva koja su nas oblikovala. Za to je potrebna edukacija, bez nje je to nemoguće – u kojem god obliku da to odaberemo.
Za mene, psihoterapija je najbolji izbor. Kroz nju uviđamo koje to potrebe zapravo niti nisu naše, već tuđe, ali smo ih mi definirali kao naše. Čije su to želje koje imamo – jesu li zaista naše?
Krenuti putem upoznavanja sebe će dovesti do toga da se iscijelimo od one destruktivne strane kapitalizma.
Kratkim istraživanjem (haha) došla sam do podatka da radiš u softverskoj tvrtci Q agency kao Head of Product Development. Voliš li svoj posao? U kojoj se mjeri uz taj posao uspijevaš baviti psihoterapijskim radom?
Volim, jer mi daje skroz druga iskustva. Trenutno sam na voditeljskoj poziciji gdje mogu koristiti određene tehnike i alate kada pričamo o razvoju ljudi.
Što se tiče psihoterapijskog rada – još uvijek se ne stižem time baviti u mjeri u kojoj bih želio i to je nešto što me je opterećivalo do nedavno, no spoznao sam koji je uzrok toga, tako da – sve ide svojim tempom i točno onako kako treba. 🙂
Koji psihoterapijski pravac koristiš u svom radu? Zašto je odluka pala baš na njega?
U svom radu koristim transakcijsku analizu. Odluka je pala na njega jer toliko jednostavnim jezikom detaljno objašnjava naše procese. Daje mi dubinu koja mi je potrebna i u radu s klijentima vidim koliko dobro reagiraju na benefite koje im TA daje. Da ponovno biram pravac, opet bih odabrao TA. Teorijski je jako lijepo strukturirana i za psihoedukaciju klijenta je vrlo primjenjiva.
Rekao bih da TA u Hrvatskoj tek ide svojom uzlaznom putanjom i jako mi je drago radi toga. Vidim da se i interes za upisom značajno pojačao. Još jedan od razloga zašto je volim, i očito ovoliko hvalim, je zbog njezine širine primjenjivosti, a to je u psihoterapijskom, edukacijskom, organizacijskom i savjetodavnom području.
Imaš moć pisanja rečenica koje se duboko zavuku u srce i um. Kako si došao do svog senzibiliteta, jesi li ga rano osvijestio ili u odrasloj dobi?
Osvijestio sam ga u odrasloj dobi, obzirom na to da sam priličan broj godina bio fokusiran na to da čujem druge, a ne sebe. Prije dvije godine sam počeo aktivnije pisati i stavljati svoje uvide na papir te samog sebe iznenadio nekim rečeničnim konstrukcijama koje bih slagao. Tad mi se javila ideja da bih želio stvoriti zajednicu s kojom ću podijeliti te uvide i nekome biti smjernica koja mu/joj je potrebna. Time je i moja aktivnost na Instagramu postala veća.
Foto: Privatni arhiv – Etjen i Tessa
Što je tvoja supruga, Tessa, sa sobom donijela u tvoj život?
Hrabrost koja mi je bila potrebna da bih živio autentičnije. Moj najglasniji autoritet zabrane nad autentičnošću je društvo, od kojeg sam godinama dobivao poruke da nisam OK ovakav kakav jesam. Tessa je snažna protuteža tome – kad god imam sumnju u vidu neke modne kombinacije jer je „too much“, ona u rukavu ima spremnih par protuargumenata koji me ohrabre u trenu. Za mene je ona modna muza, koja me pogura kad treba. 🙂
Koliko god na društvenim mrežama izgledamo slično, zapravo se u puno toga razlikujemo, a prostor našeg rasta je prihvaćanje te različitosti iz koje smo u ove četiri godine veze obostrano jako puno dobili. Tessa ima puno mirniju energiju od mene, koja je mene prije puno više trigerirala, jer sam bio na suprotnoj strani spektra. Kad sam tu smirenost integrirao u određene situacije, počeo sam na sebe i na nas drugačije gledati.
Partneri su nam najbolja refleksija nas samih – sve ono za što sam njoj prigovarao je bio i moj problem (projekcija koju sam gore spominjao), tako da nesvjesno, donijela mi je puno toga što me čini boljom osobom.
Da sam ja Netko…
Bilo bi puno više ljubavi i prihvaćanja, a manje zavisti, mržnje i predbacivanja. Da bi se to ostvarilo nužno je uvesti niz društvenih promjena, posebice obrazovnih. Prioritet bih stavio na angažman stručnjaka iz područja psihologije, psihoterapije i sociologije. Njih bih angažirao da osmisle model koji bi primorao svaku odraslu osobu, koja je aktivno prisutna u životu nekog djeteta, da se educira o razvoju autentičnosti, spontanosti, samopouzdanja i samopoštovanja pojedinca. I da sve to stave, u konačnici, u kontekst društva kao najvažnije zajednice. Na taj način bi spoznali koliko oni nisu u doticaju sa sobom, svojim istinskim potrebama, željama, ciljevima i očekivanjima, a koliko to zahtijevaju od mlađih generacija da imaju razvijeno.
Takvim djelovanjem bismo stvorili svjesnije pojedince, koji ne bi njegovali devijantne obrasce ponašanja koji su trenutno na sve strane. Dodatno, takvi pojedinci bi sami po sebi ovu planetu, koja je ekološki devastirana, gledali i njegovali drugačijim pristupom.
