Topolka je baš kul žena. S tim da kad ovo tvrdim, morate mi vjerovati na riječ, jer za malo koga koristim taj izraz. Topolka ili Ana-Marija Topolčić je novinarka, piskinja, copywriterica, community managerica, plesačica na svili, sanjarka. Htjela sam da svojim pisanjem ukrasi ovaj blog, pa sam je zamolila da napiše jednu „Odu ljetu“, jer je zaljubljenica u ljeto, baš kao i ja.
Foto: Privatni arhiv
Prije odavanja počasti najslađem godišnjem dobu, još vam je malo želim predstaviti. Topolka je studirala Kroatologiju i Komunikologiju na Hrvatskim studijima, i u to se vrijeme lagano počela probijati u radijskom svijetu. Nakon tromjesečnog volontiranja, započela je raditi i ostala u tom svijetu narednih deset godina. Za sebe kaže da je pravo radijsko dijete, i da je tamo stasala u ozbiljnu mladu novinarku. Trenutno piše za Journal.hr, vlasnica je obrta za kreativne usluge, u suživotu je sa Špekom (psom) i velikom količinom biljaka. Što je izražavanje pisanjem za ovu duplu Vodenjačicu?
Pisanje je za mene moćno, a strah da bih mogla izgubiti tu moć, najveći strah. Jer uspjeti prenijeti misao da ona oblikuje misao u umu i tijelu drugog čovjeka i da ga potakne, pomakne, teleportira, nasmije, rasplače – to mi je oduvijek bila najveća fascinacija. Jako me razveseli kad mi netko kaže da mu je neki moj tekst, priča, pjesma, dosjetka, rečenica ili misao to napravila. Jednako tako volim kad mene dotakne tuđe pisanje. Osjećam se živom. To ti valjda umjetnost napravi. Drago mi je da si me zvala da ti pišem o ljetu, nadam se da će ti se svidjeti.
A ja se nadam da će vas njena „Oda ljetu ili kako ne voljeti to najljepše godišnje doba“ potaknuti da iskoristite narednih mjesec dana najbolje što možete. 🙂
Topolčice, prepuštam ti (pisanu) riječ. 🙂
Koliko smo ga dugo čekali i onda je stiglo naglo i vruće, s visokim temperaturama i obilnom kišom. Zajahali smo taj val i odjednom smo na sredini kolovoza i već nostalgično promišljamo „pa gdje nam je prije ljeto nestalo?“
Foto: Privatni arhiv, Topolkino ljeto ’23.
Imat ćemo divno bablje ljeto, produžit će se, prognoze su na našoj strani – čujem gdje god se okrenem, no pitam se možemo li tada doista istinski u njemu uživati? U listopadu?
Ljeto je za ljeto, u ljeto.
Ljeto je oduvijek značilo prekretnicu, pola godine. Na točno toj polovici moramo se odmoriti, uživati u suncu, moru, bosi, znojni, slani, okupani… Ljeti smo svoji, bezbrižni, nježni… Nama nostalgičarima ljeto je posebna postaja godišnjeg putovanja. S prvim danima srpnja kada sve živne, dok su ulice guste i natrpane ljudima, koji ogolivši ramena i noge uživaju zadnje zrake sunca u gradu prije odlaska na jug, živne i naš duh. Dotaknuti gradsko nebo zadnji put prije nego zakoračimo na trajekt, a onda… Onda zrak postaje slaniji, guste noći odjednom su mekane, a srce, srce se smjesti tamo dolje, blizu mora, među borove.
Foto: Unsplash, odabrala Topolka
U djetinjstvu je ljeto mirisalo isto. Na sol, borove, sladoled i lubenicu koja nam se cijedila niz obraze sve do laktova dok smo veselo pljuckali koštice. Bosi smo trčali, ne razmišljajući o crnim tabanima i krvavim koljenima. Zapetljana kosa i pjegice na licu, možda bi našim majkama izmamile pokoju suzu, ali onu nježnu od dragosti. Mirisalo je na smokve koje nismo voljeli, sve tamo do ranih dvadesetih, na školjke koje bi se osušile jer bi predugo izbivale iz mora, na ružmarin i onaj miris u autu koji je znao biti nepodnošljiv, jer putovanja su nekad doista trajala duže. Kokos i vanilija na boriću retrovizora duž Jadranske magistrale. Na vino i rakiju iz bačvi kojima se nismo smjeli približavati, na ribu koja se okretala na gradelama. Ljeto je bilo ljeto kad je mirisalo na ljeto.
Foto: Unsplash, odabrala Topolka
Kako se datum približava onim visokim jesenskim brojkama, zvuk zrikavaca postaje sve slabiji. Temperature su niže, manje im je vruće, pa se glasaju tiše. Zvuk škljoca na fotoaparatu sve je rjeđi, a pjesma iz obližnje konobe jedva je čujna, suše se posljednje bijele plahte od furešti i gungula na trajektima postaje neprimjetna. S mora se odlazi. U gradove, sela, u škole i na poslove. Malobrojni sretnici odat će moru i posljednju čast prije nego ga zavije zima. U jesen. A tad je, kažu, more najmirnije. Toplo još od vrućih kolovoških dana, zalasci su dugi i pastelni, temperature ugodne, a plaže praznjikave.
S takvom misli odlazimo u stvarnost, jer ne možemo samo pozdraviti ljeto i okrenuti glavu jeseni. Ljeto se u nama otapa polako, dan po dan. I čuvamo ga blizu srca u fotografijama, bilješkama, pjesmama…
Foto: Privatni arhiv, Topolkino ljeto ’23.
