Zadnja rečenica ovog teksta namijenjena je svima onima koji:
– nekoga uvažavaju kao osobu dostojnu pozdrava tek kad im se ta osoba dokaže (u prijevodu: kada pogne glavu i nakloni se (bit ću pristojna, iako sam htjela nešto s guzom navesti) dovoljan broj puta)
– ostavljaju opuške (i ostalo smeće) po plažama, a onda odlaze prosvjedovati zbog ekološkog stanja u Lici, kao i generalno stanja planeta
– su (namjerni ili nenamjerni) bullyji koji se povuku tek kad drekneš na njih ili aktiviraš svoju bitch stranu koju uopće ne želiš njegovati (no očigledno trebaš)
– će se usplahiriti na jak parfem, skupocjen izgled i impozantnu pojavu više od istinskih vrijednosti i kvaliteta, suptilne dobrote, pronicljive inteligencije, izbildane mudrosti (odnosno sve ono što se puno teže vidi (caka je u tome) i do čega se puno teže dolazi), ok možda sam sad malo svega nasrala, ali kužiš
– kažu: „Meni možeš sve reći“, a onda shvatiš da si rekao i njima, i njihovom bližem i daljnjem rodu i porodu
– se ponašaju kao da je cijeli svijet i njegovo funkcioniranje stvoreno za biti u njihovoj službi uz rasprostiranje crvenog tepiha i batlerski naklon (bitni ste samo za ovaj tekst, inače ste, kao i svi mi ostali, uglavnom nebitni)
– se kriju iza prepotencije i naučenih parola, a ono što je iza maske nesnosno smrdi
– se deklariraju osobama „bez dlake na jeziku“, ali dok im koristi i ima zarade će se i vrlo rado nasmiješiti onima kojima se inače ne bi smiješili i klimati glavom na izjave na koje inače ne bi klimali (to vam nije punk, čist’ da znate)
– generaliziraju na temelju svoja dva bijedna životna iskustva i stavljaju žene/muškarce/koga god u „koševe“
– smatraju da je silovanje „božja volja“, kao i sve ono popratno do čega može doći nakon
– su se pomirili s time da je normalno sve ono što moramo skupocjeno plaćati samo kako bismo preživjeli, od troškova uvozne hrane, do plaćanja vode i ostalih režijskih troškova koji su nam nametnuti i kojima je normalno živjeti na 20 dana godišnjeg odmora godišnje („to ti je tako“), dakle nema preispitivanja, nema bune, jednom riječju često nazivani „konformistima“ ili draže mi „indoktriniranima“
– te navuku da im vjeruješ, a onda ubiju boga u tebi, fizički, emotivno, kako god
– se parkiraju na mjesta za osobe s invaliditetom, iako to nisu, te ismijavaju osobe s invaliditetom
– konstantno pričaju u isto vrijeme kada pričaš i ti jer ih generalno uopće ne zanima što imaš za reći (pitali su te za mišljenje), bitno je samo što oni govore
Niz je predugačak, a ja ipak nemam toliko vremena.
(Moguće da ću ga nadopunjavati, inspiracije ne fali.)
Navedeni, šaljem svemirima tople želje da se probudite, a da dotad naprave da zaobilazite u širokom luku sve one koji bi mogli patiti zbog vas.
Punk nije mrtav, ali žao mi je što vi ne kapirate da (barem) napola jeste.
