Netko mi zvoni na vrata
i predosjećam da bi u pitanju mogla biti neka nevolja. Pogledam na špijunku i vidim (fish eye, filmski) žensko lice i prislonjen pištolj na nečiju talačku glavu. Žena me vidi, a kroz špijunku skužim da je uz nju još jedan lik čiji je pištolj također prislonjen na taoca. Vidim da je vrag odnio šalu i znam što mi slijedi, odmičem se od vrata, ali za neko čudo, uopće ne osjećam strah, samo laganu neizvjesnost. Je li ovo bio lucidni san? A nije, jer nisam utjecala na ono što se događalo u snu.
Zašto onda nema straha? Ili smo trenutno sa svih strana bombardirani sjajnim vijestima (u Zagrebu maloljetnici tuku ljude šakama po glavi jer je to nekakav trend?!, hrvatski osnovnoškolci na terenskoj nastavi uče pucati iz puške (treba sve što prije probati, naravno), ljudske karikature pokreću ratove jer im je so boring, između kvarcanja i pedofilije, bivši vjeroučitelji – sadašnji političari huškaju ljude na migrante (ne moramo o Isusu, kao ni njegovom nauku, jel’ da?) zbog izoliranih slučajeva dok njihovi svjetonazorski pajkani svakodnevno premlaćuju žene u svoja čet’r zida u ovoj neokaljanoj, čistoj zemlji), da se čovjek u jednom trenutku pomiri s ovakvim scenarijima? Naravno, ima zaista dobrih vijesti, ali navedene ostavljaju veći trag na konzumentima jer propagiraju strah, nasilje, pitanje nečijeg života ili smrti u rukama potpunih, pa… Likova iz najdebilnijih crtića (isprike crtićima).
Nije to u snu bilo dizanje ruku u stilu svejedno mi je, već čisto prepuštanje – u ovom trenutku ne mogu ništa, eventualno se baciti kroz prozor, a stan u kojem se nalazim u snu i nije baš u suterenu. Provaljuju, ispremeću, nešto se događa, u jednom trenutku – okrzne me metak (krvarim), a ja čekajući da mi dođe pomoći obitelj i prijatelji osjećam kao da će sve biti u redu. Metak me samo okrznuo, vragolani su otišli u nepoznato (nisam sigurna što je s taocima, ali nema ni njih), moji svi dolaze i sad sam sigurna.
Ful mi se piški.
Budim se. Piškim. Nastavljam spavati kao da upravo nisam sanjala gotovo svačiju noćnu moru. Zanimljivo. Primjećujem da mi i moja podsvijest poručuje – očito si na dobrom mjestu sa sobom, filter radi zdravo.
U posljednje vrijeme sjećam se velikog broja snova, a negdje sam nedavno pročitala da je to znak zdravlja, ono da ti hormoni rade dobro, da je živčani sustav siguran jer imaš kapaciteta ući u REM fazu sna i biti u njoj dovoljno dugo da sanjaš, a onda se i sjećaš što je sanjano. S druge strane, neki će znanstvenici istraživači reći da se snova sjećamo zato što smo ih sanjali neposredno prije buđenja, navodeći da svaku noć sanjamo četiri do šest snova. Oni nam pomažu procesuirati javu, prikupljene stresove, situacije, emocije koje možda nismo podijelili ni sa kime.
U snovima nema puno mjesta za logiku, i možda ih baš zato toliko volim, jer logika je najčešće moje drugo ime na javi, pa je lijepo odmoriti se od sebe ovih nekoliko godina života (navodno oko šest) koje provedemo sanjajući.
Ova tema mi je oduvijek bila izuzetno interesantna i žao mi je što je gotovo sve u našim životima usmjereno na javu. Da, napokon – unatrag pet, šest godina, najednom su svi počeli pričati o kvaliteti sna i koliko je dobar san bitan za naše optimalno funkcioniranje. Na javi. Strpljivo čekam trenutak kada će se u školama početi učiti da se odmah nakon buđenja uzme olovka i papir (oldskul se uvijek vrati na velika vrata), pa se zapiše san i onda se priča o tome. Pričamo o snovima. Studiramo sebe. Dođemo do novih saznanja. Primjećujemo koliko smo slojeviti. Momentalno relevantnije nego Bitka na Sutjesci, oprostit ćete mi.
Evo, ja sam recimo prije koji tjedan sanjala da me grli polugoli Filip Kleva (odakle on i zašto ja zaista ne znam, apsolutno nigdje nisam vidjela tog čovjeka već godinama, ne gledam TV, ništa mi nije iskočilo na društvenim mrežama), ali znam zbog čega je taj san došao i znam što je on u tom snu predstavljao. I sad mi je čovjek, ni kriv ni dužan, u super sjećanju, hvala Filipe, mig-mig.
Pričat ćemo (sve više) o intimnom zdravlju, pričat ćemo o seksu, fotografirat će se svakodnevno tanjuri i gledat ćemo što tko jede, koliko je kilometara otrčano, fotografirat će se unutrašnjost hlača da se pokaže koliko se smršavjelo (baš unutrašnjost, true story), koliko je kavi popijeno taj dan i kakva je bila stolica, ali o snovima nećemo. Mislim, u redu ako je to još jedina stvar koja je ostala intimna na ovom svijetu, ali nekako mi više vuče na to da je ljepše prezentirati, a manje kopati. Performans je seksi, prodornost zna biti razarajuća. A i naporno je, sve nam je omogućeno jednim klikom, pa zašto se nepotrebno naprezati, ako već nije plaćeno?
Tim „lakšim“ putem ne bih, pa sam priupitala svoje prijanke i Instagram ekipu kako i što sanjaju u zadnje vrijeme. Da ćaskamo malo o tome, smijemo se, da istražujemo koliko ih dotiče svakodnevno piljenje u ekrane koje je najčešće i po 12 sati dnevno, koliko su u doticaju sa sobom, koliko ih dotiču trenutačne promjene u svijetu, burnout kultura i opterećenja sa svih strana, dolazak proljeća… Upravo iz tog razloga odabrane momkinje imaju proljetne pseudonime.
Tratinčica poeta mi piše:
Sanjala sam da gledam u neke borove šume gdje netko ispod suhozida betonira temelj. Kao da produbljuje nekakav rasjed, put, prolaz u stijeni. Poslije sjedim u kinu na otvorenom usred te šume i pored gledatelja u mraku prolazi čovjek koji očito živi u šumi s ruksakom punim pruća. Zapanji me taj kontrast između njegove čiste povezanosti s prirodom i našeg gledanja filma u toj istoj prirodi, kao da smo odsječeni od stvarnosti, iako je ta scena lijepa?
Rozalija sveta govori:
Ušla sam u neku kao crkvu, ali je iznutra bio kao neki starinski restoran i domjenak je bio u tijeku. Sjedili su za okruglim stolom, prijateljičin ćaća je imao neke zelene skijaške naočale, a mama neke Lennonice. Kao elita koja skriva da su malo pripiti. I svako malo bi me pitali neko pitanje, ali čim bih počela odgovarati su međusobno počeli pričati, šaptati i smijuljiti se. I ja sam bila kao kaj, kaj se dešava, a oni kao klinci onak posprdno: “Niš, niš, sam ti pričaj” i onda bi se opet značajno međusobno nekak zasmijuljili.
Visibaba mlada priča o svojim next level snovima:
U zadnje vrijeme puno toga sanjam, ali ništa se ne sjećam, sve neki komadići. Pričala sam ti već o svojim paralizama sna, bio je onaj jedan gdje sam se u tri sloja, zapravo u tri razine sna budila, iz jednog se probudim u nešto drugo, pa se iz tog probudim u nešto, pa onda opet i tek se onda probudim u pravom svijetu. Imala sam jedan lucidan san gdje sam bila skužila da sanjam i da mogu raditi što god hoću, ono kao u Matrixu, pa sam letjela po cijelom svijetu, po New Yorku i prolazila kroz zgrade. Jednom sam sanjala random curu koju znam iz viđenja, da je sjela do mene u busu i prije toga pitala: „Je li slobodno?“, doslovno se to jutro dignem, idem na bus i ona stvarno dođe i pita isto pitanje i sjedne do mene.
Koliki je naš i našeg mozga kapacitet, najčešće uopće nismo ni svjesni. U opuštenom stanju pišemo najkreativnije i najdublje scenarije, glupo bi bilo proći kroz život, a da ih podrobnije ne (pro)čitamo.
I cijenimo svoje snove, možda je sva logika zapravo u tome.
