S Evom sam sjedila na kavi negdje na početku proljeća, kada smo pričale o vlastitom stvaranju, ona o glazbenom, ja o tipkalačkom. Objavljivala je reelove na Instagramu u kojima svira gitaru i pjeva, pa smo malo komentirale njezinu potrebu za stvaranjem glazbe, za koju je istaknula da je samo zabava i da joj nije cilj početi graditi karijeru sa skoro 40 godina. Jesi me, Eva!
Niti pola godine nakon toga, sjedimo „u Dvorištu“, na Evinoj promociji prvog albuma „searching for mundane“ i slušamo njezine tri pjesme s albuma: „playful 4eva“, „i know“, kao i naslovnu pjesmu albuma okružene krugom joj bitnih ljudi, vodeći zajednički Q&A. Obožavam ljude poput Eve, koji na tako ležeran način pristupaju životu, a opet su u svemu što rade prisutni, posvećeni i samopouzdani. I nije ih briga za godine, jer tko burkii cares.
Za Evin je album zaslužan i njezin brat Fabijan Košćak, akademski klavirist i kompozitor, pred kojim je zasigurno blistava budućnost, s obzirom na njegovih 25 godina (kad smo već kod godina, je li) i cijeli produkcijski aranžman ovog albuma, a o dosad pokazanom glazbenom talentu da ne tipkamo. No, više će o njemu reći Eva u nastavku našeg razgovora za blog, koji je ujedno i ekskluziva, ovo je njezin prvi intervju vezan uz glazbu!
Pazite kad vam kažem: „Nekad radila u 24 sata, a nevjerojatno – pogledajte čime se sada bavi“, naslovi su koje ćemo uskoro gledati na kioscima.
Sada, kad si pustila „searching for mundane“ u svijet, što mu želiš?
Želim mu da dotakne i dođe do onih do kojih treba.
Jedna od ljepota stvaranja je da jednom kad nešto stvoriš i pustiš to van svoja četiri zida, prepuštaš i otpuštaš kontrolu nad time i šalješ to u svijet sa željom da dotakne onog koga treba. Pa makar to bila i jedna osoba.
Glazba ima tu moć da u nama izaziva intenzivne osjećaje, vraća nas u neka zaboravljena vremena ili nam omogućuje da maštarimo o vremenima koja se još nisu dogodila pa se tako nadam da će to biti i ovaj album za one koji ga budu poslušali.
A možda i da inspirira druge na stvaranja u bilo kojem obliku, mediju, načinu izražavanja. Nitko nikad ne može reći – e ima previše umjetnosti na svijetu, prestanite raditi glazbu ili pisati! 🙂
Kako je tekla tvoja suradnja s bratom i kako je izgledao cijeli proces stvaranja albuma? Kako bi ga opisala?
Album je nastao kao kolekcija pjesama koje sam napisala u zadnje tri godine. Tri pjesme sam napisala ja sama — glazbu i tekst — a onda ih je Fabijan producirao. A dvije pjesme su nastale obratnim putem: on je smislio aranžman, a onda sam ja na to dodala melodiju i tekst.
Činjenica da ovaj album uopće postoji, mogu zahvaliti samo tome što imam brata koji je klavirist, skladatelj i novopečeni producent — a uskoro i audio mix i master inženjer. Samo zahvaljujući tome što sam znala da u obitelji imam nekog tko se time bavi i kome se mogu obratiti, sam se usudila ući u ovako nešto, jer produkcija albuma je dugotrajan i skup proces.
Mi smo ovo radili full low budget, u nekim rupama vremena koje smo hvatali zadnjih godinu dana, zato nam je i trebalo možda malo više nego što smo inicijalno planirali. Ali, to je i ljepota projekta koji radiš za sebe — da nemaš rok. Nalazili smo se jednom do dvaput mjesečno po par sati kod Fabijana ili kod mene doma. Ovo je prava bedroom produkcija — „sometimes“ je čak doslovno snimljena u mojoj spavaćoj sobi, a ostalo smo snimili kod Fabijana u stanu.
Svaki trošak zapravo nije bio moguć, pogotovo ove godine u mojoj trenutnoj situaciji kad sam dala otkaz na poslu, pa su mi se prihodi smanjili. Ali zahvaljujući današnjoj tehnologiji, to nije nužno bilo ni potrebno.
Jer sve ostalo van ovog što smo mi napravili znatno diže troškove: studio, profesionalna oprema, bend, a da ne pričam o tome da treba okupiti ljude koji će svirati, imati probe, osigurati vrijeme za sve — to sve jako diže i troškove i zahtjeve samog projekta. Moram priznati da sam jako zahvalna na svim skillovima koje sam skupila u zadnjih 15 godina rada — project management, event management — koji su mi sad bili jako korisni da organiziram i iskoordiniram sve aspekte projekta potrebne da bi se ovaj album na kraju spojio u to što je.
Pjesme s albuma su ljubavne tematike. Sanjive, atmosferične, mellow, nježne, zaigrane.
Tko te inspirira u glazbenom stvaralaštvu i čiji te glasovi hrane?
Definitivno utjecaj mojih top 5, 6 izvođača. Dvojica su preminuli, a svi nekako vuku korijene iz istog žanra — jazz. Jazz je moja prva ljubav. Da nisam svirala violončelo, svirala bih neki puhački instrument, jer me jazz uvijek privlačio kao žanr — jako me privlačila ta sloboda izričaja, i jako su me privlačili septakordi, kao što me privlače i dan danas. Čuje se to i u mom albumu — ti nerazriješeni tonovi i akordi koji te stavljaju da čezneš za tim rješenjem.
Chet Baker, João Gilberto, koji je predvodnik i začetnik bossa nove — a bossa nova korijene vuče iz jazza, ali ih je spojila sa sambom.
Od izvođača koji su živi i aktualni: definitivno Alice Phoebe Lou, Mac DeMarco, Jerry Paper, strongboi, što je zapravo isto Alice Phoebe Lou, samo njen drugi projekt. I uz njih Kate Bollinger, koja je isto dosta stilski utjecala na moj zvuk i način pjevanja.
Ja jako volim Spotify Wrapped, ali zapravo znam kojih će 4-5 izvođača biti na tom mjestu — uvijek se nekako ta četiri vrte, samo mijenjaju mjesta.
Žanrovski je to indie pop, tzv. bedroom pop, dream pop, lo-fi.
Koliko se dotiču stvarni svijet i svijet glazbe i nije li to jedna od rijetkih vrsta ekstrovertnih intimnosti u današnjem svijetu?
Mislim da svaka umjetnost — bilo da je to pisanje, slikanje, fotografija, bilo koja likovna umjetnost, bilo koje kreativno izražavanje — ima taj isti spoj unutarnjeg i vanjskog. U okolini vučeš inspiraciju, događaji iz okoline u tebi potiču neke unutarnje emocije, koje onda dovode do stvaranja nečeg, što onda prirodno dovodi do toga da to želiš podijeliti s nekim.
To je u biti neki neprekinuti, čarobni krug, gdje jedno ne postoji bez drugog — barem za mene. Ja sam oduvijek imala potrebu da ono što stvaram dijelim s drugima, pa makar to bio i neki uski krug mojih prijatelja. Kad god nešto napravim, to će bar dvoje, troje ljudi dobiti na WhatsApp.
Ali ovo je možda prvi put da sam odlučila to podijeliti skroz na van.
U kolikoj mjeri ti je ljubav inspiracija za stvaranje?
Mislim da je ljubav jedna univerzalna tema koja je neminovno inspiracija za stvaranje, jer u nama izaziva intenzivne emocije, koje onda možda same po sebi zovu da ih se pretoči u riječ, zvuk, sliku, ili bilo što drugo. Pjesme s albuma su pretežno ljubavne tematike. Čak i „playful 4eva“, koja nije možda primarno ljubavna, nego zapravo govori o traženju neke lakoće u životu, opet ima jedan ljubavni ton i atmosferu.
Kako si se uopće našla u svijetu glazbe? Tko ti je otvorio vrata?
To se zapravo dogodilo jako davno, kad sam imala 8 godina i kad je par mojih prijateljica iz osnovne škole krenulo u glazbenu školu, pa onda kako to obično bude — htjela sam i ja. Mama mi je bila profesorica glazbe, još uvijek je, još koju godinicu, tako da sam preko veze upala. Malo se šalim, ali samo na pola, jer su moja mama i tata s tadašnjim ravnateljem škole i njegovom ženom u biti dogovorili koji ću instrument ja svirati, a to je bilo violončelo. Njihova kćer je svirala violončelo, pa su oni meni preporučili violončelo. I tako sam se ja našla u svijetu klasične glazbe, djelomično svojom željom, a djelomično na nagovor roditelja, barem po pitanju instrumenta.
Klasična glazba, pa dream synth pop album? Šarala si dosta po svom 30-godišnjem glazbenom putu?
Taj put je definitivno bio jako dug i jako nelinearan. Ne bih rekla trnovit, ali zanimljiv u svakom slučaju. Priča s violončelom je trajala od moje 8. do 18. godine, i ona je bila dosta trnovita. Ovisno o tome u kojem bi me periodu pitali, odgovorila bih vam da ili sigurno idem na akademiju i bavit ću se glazbom, ili nema šanse. Na kraju je prevagnulo ovo: ipak nema šanse, i s 18 godina nisam završila na akademiji, nego sam otišla studirati informacijske znanosti.
Onda dugih 18 godina nisam svirala nijedan instrument osim povremenog sviruckanja klavira po kući, a onda se dogodila gitara, 18 godina nakon što sam prestala svirati violončelo. I stvarno mislim da se nekako dogodilo. Dogodila se na jednom retreatu na Kreti, kad sam upoznala dečka koji je svirao gitaru. Zajedno smo pjevali, on je svirao, ja sam pjevala, i na kraju tog retreata meni je bilo jako žao što se rastajemo i što toga više neće biti.
I odlučila sam da neću čekati da sretnem nekog random uz koga ću moći svirati i pjevati i uz koga ću se tako osjećati, nego ću naučiti sama svirati gitaru, pa da onda kad mi se pjeva — mogu se sama pratiti.
Vratila sam se s tog putovanja, uzela gitaru, počela svirati, i svirala sam satima. Mislim da me obuzeo neki nalet energije, polu-ludila — bilo je momenata kad sam sjedila na Zoom sastanku na kojem nisam verbalno sudjelovala, a u pozadini sam svirala gitaru. Svih tih prvih sigurno šest mjeseci je sve bilo podređeno gitari. Svirala sam po pet, šest sati dnevno.
I onda se nekako u tom periodu spontano dogodila i prva pjesma, „sometimes“, koja je izašla ranije ove godine, u 3. mjesecu — kao odgovor na onaj susret na Kreti. Bila je to trodnevna romansa, pa sam ja kao prava umjetnica dopustila sebi da neko vrijeme patim zbog te neprežaljene romanse, i da onda od toga napišem pjesmu.
Album se rodio kao kruna pjesama koje su nastale u tom periodu između 2023. i 2026. — zadnja pjesma na albumu je nastala prije par mjeseci, opet sasvim spontano. Nakon prve pjesme, sljedećih nekoliko su se nekako samo nastavile redati. Pa je onda isto spontano došla i ideja: okej, ajmo sad to zapakirati u nešto što možemo objaviti.
Kako se DJ-anje našlo u cijeloj priči? Iako, nije nimalo nelogično.
DJ-anje je zapravo bilo spoj okolnosti i miljea u kojem sam obitavala tih godina, negdje od 2013. do 2017. Dogodio se moj ulazak u svijet elektronike, pa je onda nekako prirodno došlo do toga da sam počela puštati glazbu za prijatelje, prvenstveno na kućnim tulumima. Kruna mojeg DJ-anja je bio stoti party Party košulje koji je organizirala naša fotografkinja Martina. To je zapravo bio moj način da se glazbeno izrazim u to vrijeme. I još uvijek je, ali u puno manjoj i drugačijoj mjeri.
Kad sam ranije rekla da je postojala rupa od 18 godina — da, postojala je rupa između instrumenata, ali rupe u tome da li se bavim glazbom nije bilo. Glazba je uvijek bila tu, prisutna uz mene, bilo kroz slušanje ili kroz stvaranje — samo je medij bio drugačiji.
Koja ti je pjesma s albuma baš mezimica?
Sve ih volim, jer ipak su to moje „bebe“, ali možda bih izdvojila dvije:
„I know“, koja je nastala prije par mjeseci, sasvim slučajno. Fabijan i ja smo se igrali isprobavanjem nekog malo drugačijeg zvuka, koji je više minimal pop (nego dream/synth pop koji je inače žanr albuma). Fabijan mi je jedno jutro poslao sample nakon što se probudio s njim u glavi; ja sam na to izimprovizirala melodiju i tekst i na kraju nam se oboma toliko svidjelo da smo je odlučili uvrstiti na album. Možda i kao najavu nekog novog zvuka za idući album. 😉
Druga pjesma koja mi je posebno draga je naslovna pjesma albuma, „searching for mundane“, originalno nastala u kolaboraciji s mojim bivšim, Nikolom, s kojim sam i desetljeće nakon prekida i dalje u prijateljskim odnosima. Ova pjesma je nastala jednu večer 2024. kad smo jammali na kauču i volim je jer nekako postavlja ton i atmosferu ostatka albuma.
Želim ti čim više onog gore spomenutog polu-ludila u tvom daljnjem stvaranju. Daj mi sad, Eva, još samo odgovor na onu dobru staru:
Da sam ja netko…
Da mogu krojiti svijet po svom – manje bi radili za novac, a više vremena provodili radeći stvari koje nas vesele i ispunjavaju. Bili bi malo nježniji prema sebi i svojim (ne)uspjesima i prebacili fokus s onog što nemamo i što ne valja, na puno onih lijepih, malih stvari koje često zanemarujemo, a na kraju dana čine život.
